Taksim

Zaista se ne mogu sjetiti kada sam ga prvi put sreo. Bio je kao duh toga grada. Utjelovljivao ga je: siv, nevidljiv, gotovo proziran, prvorođeni sin svakidašnjice i od rođenja osuđen na propast. Ali bilo je dovoljno pogledati ga i i zadržati pogled, prestati gledati kao da gledaš zrak, i odmah se mijenjao. Kad bi ga netko zapazio, postao bi nevidljiv. Skupio bi se, napeo, njegova se nazočnost zgušnjavala. Svugdje je bio, sve je vidio i znao, a ostalo je predosjećao.

A možda je to bilo u Antałku? Volio sam zalaziti onamo. Parkirao bih auto i hodao petnaest minuta s periferije do središta. Bila je to rupčaga, ali volio sam je. Uzimao bih kriglu i sjedao leđima uza zid, i to tako da vidim televizor koji je visio sa stropa. Kad čovjek bulji u ekran, drugome je teže zadirkivati ga.

U gradu je bilo još nekoliko krčma, ali samo se u Antałku gosti nisu prenemagali. Nisu zamišljali da su poslovni ljudi, gangsteri, crna sirotinja iz prekooceanskih slamova, silikonske lutke iz pornića, političari, kuleri upućeni u svjetske trendove i sve ono što pokazuju na televiziji kad lansiraju uzore. Ne, u Antałk su dolazili oni koji su se jednostavno željeli naroljati, i to je sve. Mislim da je to bilo najpoštenije mjesto u tom gradu koji je krepavao. I gosti su zaista izgledali kao da nisu gledali televiziju. Ili možda samo neku staru, prije dvadeset, trideset godina. Nosili su sakoe i džempere koje sam bio uzimao sa sporednoga kolosijeka i raznosio bapcima. To su im kupovale žene, a odjeća je izgledala kao da je nikad nisu skidali.

Uzeo bih pivo, onda i drugo, i buljio u televizor. Nije bilo ništa za klopu. Slani štapići i čips. Nikada nisam vidio da bi ih netko kupio. Na televiziji, jedna za drugom vrtjele su se pohvale konzumaciji, ali škvadru je za to boljela guzica. Željeli su se naroljati da ne bi morali misliti, i bili su u pravu. Možda je baš tada jednostavno sjeo uza me i rekao: „A gospon nije odavde, zar ne?" Zasigurno sam pokušao nastaviti gledati u ekran na kojem se vrtio wrestling, borbe u želeu ili govorancije, ali on nije odustajao: „Znate, gospon, odavde svi radije putuju ili pokušavaju otputovati, pa kada se pojavi netko tko nije odavde, tko je doputovao, to je zanimljivo. I tablice su vam stare." Zasigurno sam upitao: „Koje tablice?" Mislio je na one na kombiju. Dakle, morao me promatrati, imati me na oku. Možda je na neki način jednostavno čekao mene, kao što se čeka da se nešto dogodi, što podsjeća na određeni oblik sudbine.

Andrzej Stasiuk jedan je od najvažnijih i najprevođenijih suvremenih poljskih pisaca. Rodio se 1960. u Varšavi. Za vrijeme služenja vojnog roka 1980. godine dezertirao je, a nakon toga proveo više godina u vojnim i civilnim zatvorima. Od 1986. godine živi u karpatskom planinskom selu Czarne. Prvu knjigu, zbirku Hebronski zidovi, s dvanaest priča temeljenih na zatvorskom iskustvu, objavio je 1992. godine. Od tada objavljuje prozu, eseje i poeziju, gotovo godišnjim ritmom. Dobitnik je brojnih poljskih i međunarodnih nagrada, a njegova proza prevedena je na sve važnije svjetske jezike.