Svijany
Svijani na prvi pogled imaju mnogo toga zajedničkog s Klášterom. I ovdje je također brežuljak nad rijekom Jizerom, također je na njemu dvorac – poprilično oronuo – a pored njega veličanstvena pivovara.
Ta se pivovara u povijesti prvi put spominje godine 1564., to jest neposredno prije nego što selo Svijany osvaja Jaroslav iz Vartenburka, koji je tu izgradio tvrđu (1565.). Iz toga se vidi da je u 16. stoljeću – u vrijeme nakon Svetováclavskog sporazuma – pivovara bila neophodnim dijelom svakog vlastelinstva. Na primjeru Svijana pak možemo dokazati još važniju činjenicu, naime da je pivo vjesnik svekolike graditeljske aktivnosti u češkim zemljama! Ne dodaje se naravno u malter – Karel IV., koji je prilikom gradnje Kamenog mosta u malter dodavao svašta, u renesansnom graditeljstvu nije bio neki autoritet. Ali, čime bi se napajali radnici koji su gradili utvrdu da im unaprijed nije osiguran živototvorni izvor?
Češka povijest pokazuje da je teza o tradiciji piva kao temeljnoj pretpostavci gradnje dobra i da drži vodu. Dokazana još u doba renesanse, živi i u vrijeme postmoderne. O tome bih mogao pričati! Tijekom svoga života sam nekoliko puta bio prisiljen nešto graditi i pregrađivati. „Graditi je gore nego dva puta gorjeti,“ kaže pučka mudrost. Unatoč tomu, sve sam gradnje preživio. To imam zahvaliti svome Gospodinu Zidaru, kojem sam poslije te svoje građevine predao na održavanje. Bio je to čovjek zaokružena stasa, upućen u sve graditeljske zanate od iskopa temelja do umijeća pokrivanja krova i postavljanja obloga. Što nije uradio sam, to je organizirao i još nadzirao. Moja žena ga je u početku nastojala počastiti biranim jelima, ali brzo je shvatila da je to potpuno nepotrebno. Gospodin Zidar naime nije jeo. Baš kao što plemeniti motor spaljuje samo benzin višeg oktanskog broja, Gospodin Zidar radio je isključivo na pivo. Vjerojatno se smatrao kraljem među zidarima, pa je zato tražio samo Kraljevsko pivo. Mislio je na Krušovice. Znam i za druga piva, ništa manje kvalitetna, ali njegovu želju smo ispunjavali bez pogovora. Rezultat je to opravdavao. Stalno mi je u mislima njegov nestrpljivi vrisak, koji je odjekivao bezbroj puta dnevno. „Šefe, to je strašno suho!“ Pri tom međutim nije mislio na malter, nego na grlo.
Ali, vratimo se u Svijane. Anno domini 1564. naravno nije godina osnivanja pivovare. Znamo da je vlastelinstvo Svijany u 14. stoljeću pripadalo samostanu cistercita u Hradištu, gdje staru tradiciju do današnjih dana pronosi pivovara Klášter. Možemo dakle pretpostaviti da redovnici, koji su takvom skrbi bdjeli nad kvalitetom samostanskog piva nisu ni Svijane ostavili bez piva. Da je samostansko ( klášterské) majka ne samo podkovánjskoga – kako smo ranije ukazali – nego i svijanskoga piva.
Između Klášterskog i Svijanskog naći ćemo još jednu poveznicu vrijednu spomena. Vlasnik Kláštera u teškim vremenima bjelogorskim bio je gospodar Václav Budovec iz Budova; razmatrali smo već o mogućoj povezanosti boravka u Klášterskoj pivovari i činjenice da je na kraju definitivno bio pijanac...A tko je u isto vrijeme bio vlasnik Svijana? Bio je to Jáchym Ondřej Šlik, također pijanac.
Potom su Svijani dugo bili u vlasništvu Valdštejna, koji su o pivovari uzorno skrbili – jednako kao o klášterskoj. Nakon Valdštejna svijansko su pivo pili Rohani iz Syhrova. Oni su 1912. pivovaru prodali najamniku i u isto vrijeme majstoru pivaru, koji se zvao Antonín Kratochvíle.
Kratochvíle je zanimljivo ime. Kratochvíle (razonoda) ne znači kratká chvíle (kratki trenutak), kao što se može učiniti na prvo slušanje, baš suprotno, temeljna pretpostavka za svaku razonodu je dugi trenutak (dlouhá chvíle = dosada, dugočas), koji se nastoji skratiti. S tim ciljem se smišljaju razne razonode (kratochvíle). Zanimljivo je da se rad nikada ne smatra razonodom – stoga je smišljanje razonode uvijek bilo složena aktivnost. Danas imamo jednake probleme i jednako ih rješavamo, ali koristimo drugu terminologiju, kao što je vidljivo iz krilatice: „Odagnaj dosadu, pođi se zabaviti!“
Kao lokalni toponim nalazimo Kratochvíle kao istoimeni južnočeški dvorac, gdje su kratochvílili posljednji izdanci loze Rožmberk – gospodar Vilém lovio je po okolnim šumama, gospodar Petr Vok vodio konverzaciju s lijepim ženama. I zato se zamak zove Kratochvíle. Usprkos tome, obojici je na kraju ovdje, navodno, bilo dosadno.
Za razliku od lokalnog naziva dvorca osobno ime Kratochvíle naprosto zbunjuje, barem kada je riječ o svijanskim Kratochvílima. Kratochvílima – a u Svijanima je bila cijela dinastija – nikada naime nije bilo dosadno; tako nisu imali potrebu za „kratochvílenjem,“ dakle razonodom. Bili su pivski entuzijasti, koji su sve svoje vrijeme i um posvetili vođenju i unapređivanju svoje pivovare. Kad je 1939. godine Antonín Kratochvíle (unuk onog prvog Antonína iz godine 1912.) bio prisiljen prodati pivovaru nazad Rohanima, bila je to posve moderna tvornica, za razliku od one na kojoj je posao pokrenuo djed. Međutim Rohanovi nisu dugo uživali u Svijanima, jer im je 1945. godine konfiscirano sve što su imali, pa tako i pivovara.
Nećemo se baviti poviješću reorganizacije poslije Drugog svjetskog rata. Opetovano stvaranje, spajanje i razdvajanje narodnih poduzeća imalo je samo jednu svrhu – nasititi zaslužne drugove mjestima generalnih i običnih direktora ili zamjenika. Poduzeća pri tom nisu bila važna. Pivovare su to većinom preživjele zahvaljujući neutaživoj potrebi za pivom u češkom puku i unatoč svim političkim saltima mortale.
Godine 1990. pivovara u Svijanima postala je sastavni dio firme Pivovare Vratislavice nad Nisom. Od 1. siječnja 1998. to su društvo preuzele Praške pivovare, d.d. Odmah potom ukazala se nedokučiva mudrost providnosti – mislim pri tom na menadžment Praških pivovara. Novi vlasnik na Svijane je primijenio potpuno drugačiju politiku nego na Vratislavice. Vratislavice su zatvorene – njihove zaštićene marke preuzele su Praške pivovare. Svijane je 1. travnja 1998. od Praških pivovara otkupilo društvo Pivovara Svijany. d.o.o. U tom poduzeću glavnu su riječ imali vodeći zaposlenici iz Svijana. Početak je za novu firmu bio težak, ali svijansko se pivo nametalo kvalitetom, tako da to više nije regionalna marka dostupna u turnovskom i liberečkom kraju, nego se može popiti i u drugim sredinama, pa čak i u Njemačkoj. Svijanima je išlo tako dobro da su mogli kupiti i pivovaru u susjednom Malom Rohozecu, kada je završila u stečaju. Ali, to je već druga priča.
U pivovarskoj restauraciji toče svih sedam vrsta piva,53 koje se u Svijanima kuhaju. Predlažem tako da se ovdje ruča i oprezno degustira, da bismo bili u stanju nastaviti svoj istraživački put. Iz pivovare moramo doći nazad u nedaleke Přiíovice na vlak za Turnov,a onda nas čeka pješačka tura do Malog Rohozeca.54
53 To su Svijanská desítka (Svijanska desetka), Svijanský Máz (Maz, litreni vrč)11%, Svijanský Rytíř (Vitez), Svijanský Kníže (Knez) 13%, Svijanská Kněžna (Kneginja) 13% tmavá (tamna), Svijanský Baron (Barun) 15% i najnovije pivo Fitness. Produkcija iznosi preko 200 tisuća hl.
54 Od pivovare u Svijanima to su 2 km do příšovičkog kolodvora. Onda još 4 km od Turnova do Malog Rohozeca. (To je neumoljivo isto toliko u povratku do Turnova. Računajmo s tim kad se uvečer budemo vraćali iz pivovare.)
S češkog preveo Mato Pejić
Prije otprilike jednog desetljeća završili smo serijal Velika češka pivska knjiga, autora Zdeněka Suse, u prijevodu našeg urednika Mate Pejića. Precizno – od travnja 2009. do siječnja 2011. iz tjedna smo u tjedan objavljivali iznimno zanimljive priče iz ove osebujne knjige, a između uvodnog članka i završnog razgovora s autorom, stalo ih je ukupno 88. No, to nisu bile svi tekstovi iz knjige – tamo ih je čak 120, a neke smo iz raznoraznih razloga izostavili. Sada, desetljeće kasnije, Češka je televizija objavila serijal u kojeg doktor Susa (Zdeněk Susa je poznati češki pneumolog, vlasnik malog izdavačkog poduzeća, evangelički pastor i iznimno aktivan član društva prijatelja piva Old Beer Club), a nakon toga probrane je tekstove ukoričila u knjizi Pivní putování (Pivska putovanja), u kojoj su i mnogi članci iz one prve knjige, Velike češke pivske knjige, neki prerađeni i skraćeni, a drugi u integralnom obliku. Nama je to pak prilika da objavimo i prijevode onih tekstova, koji nisu ušli u izbor prije deset godina. A vjerujte da su vrijedni objavljivanja.
