Svi putovi vode u Schwechat

Idemo na pivo s Mladenom Klemenčićem   |   Mladen Klemenčić   |   19.03.2011.     3148

Svi putovi vode u Schwechat

Ako ste uvažili preporuku pivske kolumne objavljene u adventsko vrijeme i tijekom blagdana otvorili koju bocu sezonskoga piva što ga u Njemačkoj i Austriji nazivaju bock, vjerujem da vas to pivo nije razočaralo pa vas neće razočarati ni piva što ih preporučamo u današnjem tekstu, a dio su standardne pivske ponude u Austriji.

Ponajprije, to su ožujska piva. Ono što je u nas ime jednoga piva, u Austriji je opći naziv pivske vrste. Riječ je o svijetlome lagerskome pivu, nešto tamnijem od izrazito blijeda pilsa, s naglašeno punim okusom i udjelom alkohola od 5% do 5,5%. Gotovo svaka austrijska pivovara proizvodi pivo tipa märzen odnosno svoje ožujsko pivo. Kao primjere navodim ožujska piva iz svoje zbirke etiketa: Gösser, Murauer, Reininghaus, Zipfer, Villacher, Schleppe, Trumer, Uttendorf, Schladminger, Egger, Schrems. Današnja glavna bečka pivovara Ottakringer ne nudi ožujsko pivo pod imenom vrste, no u istoj je klasi njezin pripravak Gold Fassl. Ožujsko pivo nude i bečke pivnice s vlastitom proizvodnjom, o kojima smo također pisali u jednome od predblagdanskih tekstova. Tražite li pivo koje se savršeno slaže uz kobasice, knedle i krumpir ili pak uz gulaš, neko od ožujskih piva bit će nepogrešiv izbor.

Današnja ožujska piva suvremeni su nasljednik piva što ga je 1840. u istočnom bečkom predgrađu Schwechatu počeo proizvoditi Anton Dreher, najcjenjeniji austrijski pivar ne samo svoga vremena. To pivo imalo je obilježja slična ožujskome, a prije uporabe dugo je ležalo i zorilo u hladnome podrumu. U pivske priručnike vrsta je ušla pod nazivom bečki lager. Ožujsko pivo nastalo je na tradiciji Dreherova lagera, a nazvano je prema mjesecu u kojem se spravljalo. Budući da je u Dreherovo vrijeme skladištenje piva bilo mnogo osjetljivije pitanje no danas, ožujak je bio posljednji hladniji mjesec u kojem se pivo moglo na vrijeme proizvesti i pohraniti prije no što je bilo ugroženo proljetnim i ljetnim vrućinama. Po uzoru na Dreherovo bečko pivo, u Münchenu su pivo sličnih svojstava proizvodili i čuvali za masovnu potrošnju u vrijeme znamenite pivske svečanosti Oktoberfesta. Stoga je u Njemačkoj pivska vrsta osim kao märzen poznata i kao oktoberfestbier.

Druga vrsta piva na koju želimo skrenuti pozornost, također rasprostranjena u Austriji, izvorno se naziva zwickl. Riječ je o nefiltriranom pivu, nazvanu prema čepu na pivskoj bačvi. Ponegdje se naziva i kellerbier, odnosno podrumsko pivo. I zwickl se nalazi u ponudi većeg broja austrijskih pivovara, a kao primjere iz osobne zbirke etiketa navodim Gösser, Freistädter, Schladminger, Raschhofer ili pak salzburšku pivovaru Stiegl, gdje su u naziv nefiltriranoga piva pridodali i ime znamenitog alkemičara Paracelsusa, koji je bio stanovnik Salzburga. No, ako tražimo neupitno najbolji zwickl, put nas opet vodi u pivovaru Schwechat.
Schwechatski Zwickl nefiltrirani je pilsner, izrazito je mutan, a na dnu boce nađe se i taloga. Kada se otpije prvi gutljaj, pivo razvija osjećaj svježine, no poslije ostavlja suh i ugodno gorkast okus. Udjel alkohola od 5,5% nije zanemariv, iako ostavlja dojam laganijega piva. Nije predviđeno da stoji dulje od deset tjedana pa o uporabnom roku navedenu na etiketi valja više voditi računa nego kada je o drugim pivima riječ. Svaki susret s bocom švehatskoga nefiltriranog piva nije samo pivski nego i estetski doživljaj. Boca je, naime, dizajnirana tako da podsjeća na boce s početka 20. stoljeća, a u istom, retrospektivnom, stilu dizajnirana je i etiketa. Pivo po Beču nije osobito rasprostranjeno, a u drugim se austrijskim mjestima uopće nisam susretao s njime, što uživanju u njemu daje dodatnu draž. Moguće ga je, iako rijetko, pronaći i točenoga.

Kada nekomu spomenete Schwechat, većina će opravdano pomisliti na bečku zračnu luku nazvanu prema tom predgrađu. U povijest bolje upućeni sjetit će se i bitke kod Schwechata u kojoj je Jelačić 1848. pobijedio mađarsku vojsku ili bolje reći spriječio je da se spoji s bečkim ustanicima. Za nas je Schwechat osim toga i mjesto svojevrsne bečke pivske sukcesije.
Prva pivovara u Schwechatu podignuta je još 1632. Obitelj Dreher preuzela ju je 1796, da bi u 19. stoljeću Dreherovo pivo postalo prototipom pivske vrste nazvane prema Beču. Anton Dreher je na vrhuncu poslovanja pivarski posao proširio i u druge dijelove carevine pa je njegovo ime dio pivarske tradicije ne samo u Beču nego i Mađarskoj, gdje je 1862. podigao pivovaru u Budimpešti, a odatle se 1865. proširio i u Trst.
Pivovara Schwechat danas je u vlasništvu Heinekenova koncerna i u novom postrojenju podignutu 2006. proizvodi samo dvije vrste piva: spomenuti nefiltrirani Zwickl i obični svijetli lager nazvan jednostavno Schwechater. Prvo sam već pohvalio, a i o drugome mogu reći sve najbolje. Riječ je o posve običnu svijetlom pivu s 5% alkohola, no iznimno ukusnu i pitku, stoga zahvalnu za uživanje uz jelo. Na etiketi Schwechatera zadržan je i lik Antona Drehera, čime se podsjeća na slavnu prošlost pivovare.

Iako odlazak u Austriju često iskoristim da si obnovim zalihu Schwechatera za kućnu uporabu, uvijek mi najbolje godi onaj što ga jednom godišnje popijem u Gostionici kod Groblja bezimenih koja se nalazi u neobičnome ambijentu dunavske žitne luke Albern, svega kilometar, dva udaljene od pivovare Schwechat. Kako joj ime govori, gostionica se nalazi uz groblje na kojem su pokapali dunavske utopljenike nepoznata ili nesigurna identiteta. Na većini grobnih križeva umjesto imena pokojnika stoji samo Namenlos ili Unbekannt. Ukop ubogih nesretnika 1940. preseljen je na bečko Središnje groblje, a Groblje bezimenih ostalo je otad bizarnom spomeničkom atrakcijom za rijetke namjernike.

Prvi posjet Groblju bezimenih, pa onda i spomenutoj gostionici, dugujem zalaganju prijatelja, filmskog poklonika i radnika, koji ga je zapazio u filmu Prije svitanja redatelja Richarda Linklatera iz 1994. te predložio da ga uvrstimo u itinerar redovitih posjeta Beču što ga zajednički poduzimaju naše dvije obitelji. Posjet groblju otkrio nam je i tu narodsku i starinsku gostionicu s pravom domaćom kuhinjom pa otada svaki naš adventski izlet u Beč završava ručkom kod autoritativne gazdarice Elisabeth Ettl, gdje u toploj sobi koju grije peć naložena drvima, u blizini pivovare, obavezno pijemo izvrsno švehatsko pivo.

Mladen Klemenčić leksikografski je savjetnik u Leksikografskom zavodu Miroslav Krleža i glavni urednik Hrvatskog općeg leksikona, magistar je znanosti, diplomirao geografiju i magistrirao na zagrebačkom PMF-u, objavio mnogobrojne znanstvene radove iz područja geografije, geopolitike, povijesti, predavač geografije na fakultetima, stručnjak za granice, autor niza knjiga i monografija. Urednik je u Matici hrvatskoj - deset godina uređivao je časopis Hrvatska revija, a pet godina bio je član uredništva časopisa Kolo. Radove, funkcije i angažmane mogli bismo još dugo nabrajati, no valja nam otkriti - gdje je tu pivo. Gospodin Klemenčić odličan je poznavatelj i veliki ljubitelj piva, a kako dosta putuje, o čemu svjedoči i knjiga putopisa Granice bez granica, imao je priliku upoznati i dosta različitih piva. O tome u dvotjedniku Vijenac Matice hrvatske objavljuje eseje i reportaže, često ilustrirane etiketama iz vlastite bogate zbirke. Te članke iz Vijenčeve kolumne Idemo na pivo s Mladenom Klemenčićem prenosit ćemo na našoj stranici uz dopuštenje autora i uredništva Vijenca.   

Komentari


Podijelite ovaj članak




ArhivIzreke o pivu

Ne možeš biti prava zemlja ako nemaš pivo i avionske linije – pomoći će i ako imaš nekakav nogometni tim ili kakvo nuklearno oružje, ali na kraju moraš imati pivo.
Frank Zappa

Nacrtaj mi krigl

Renaud-Dufaux - Jessica Blandy4_21
Renaud-Dufaux - Jessica Blandy4_21





Najnovije iz kategorije Idemo na pivo s Mladenom Klemenčićem