Neobičnom igrom slučaja, na sutrašnji dan svetog Martina, koga štuju vinari i vinopije, nastalo je ono, što je opće mjesto i mjera stvari u svijetu piva, ono što se zapravo uglavnom i poistovjećuje sa svijetlim pivom donjeg vrenja – pils. Baš na Martinje 1842. godine u češkom gradu Plznju, u tadašnjoj Austriji, bavarski je sladar Josef Groll prvi put skuhao pivo, čiji će gorki okus osvojiti svijet, pa se danas po njemu, i bratu mu blizancu lageru, mjeri pivski ukus i potrošnja.
A i na njemu je sve odmjereno, od slatkaste arome ječmenog variva, znalački naglašene gorčine hmelja, i natruha karamela, do zlatnožute boje i lijepe, bogate kremaste pjene. – Prava mjera viška pjene i ukupni dojam natočene trice i politre presudili su, objavio je stručni žiri, da na posljednjem plzenjskom natjecanju pipničara pobijedi Michal Lušovjan iz Potěšovica na Domažlicku. Što se njegovih mjera tiče, za pils je karakterističan omjer od najmanje 11 posto slada, oko 4,8 posto alkohola i temperatura čuvanja i serviranja od 8 do 10 stupnjeva. Rašireno mišljenje da pivo ovog tipa valja ostaviti da stoji sedam minuta, prije nego što se počne piti, pogrešno je, jer će za to vrijeme tekućinu napustiti većina ugljične kiseline, pa pivo više neće biti resko, nego prazno i bljutavo. Ipak, ako je pravilno natočeno, a to znači s dva, do tri dotakanja, u vremenu od tri minute, svježinu će zadržati i do četvrt sata. To najrasprostranjenije pivo, i njegovi svijetli srodnici, najčešće se pije iz posebne čaše koja se zove tulipan, od dva ili tri decilitra, politrenog krigla, pokala ili zakrivljenog švenkera, a natoči li se u šampanjsku frulu postaje odličan aperitiv. Ima i drugih mjera, pa i onih koje se upravo tako zovu – franačka seidla ili mjerica ili bavarski mass što znači mjera, stakleni ili keramički vrč od jedne litre, kojeg nerijetko pogrešno zovu krigl. Onima koji znaju da je krigl umanjenica riječi krug – vrč, ta zabuna zvuči komično, jer grdosiju s litrom piva, koja je i kad je prazna teža od jednog kilograma, teško možemo nazvati imenom u deminutivu, vrčićem. Ništa manje smiješno nije ni saznanje, da takozvana pruska politra ima četiri deca. U nekim, nama bliskim krajevima, pak, za bocu od sedam i pol decilitara kaže se holba, što dolazi od njemačkog halbe, polovica, odnosno – to je opet politra, dok je u stara vremena, što je još gore, holba bila polovica pinte, a pinta, ili pola menzure, mjera je od 0,47 litara. Specifična mjera za Altbier je čaša od petine litre, ista je zapremina i kelnske štange ili šipke, a pivo se zna, i može, popiti i iz pitchera od jedne do dvije litre, dvolitrene pa i veće čizme, tankarda, chalicea, tumblera i gobleta, i iz puno drugih posuda.
Svatko ima svoju mjeru, pa tako kupca nađe i dvodecovi unučić u kakve se također flašira pivo, i luksuzna, za trećinu veća pakovanja, kao i boca od dvije litre, kakva je lani tržištu ponudila Ustecka pivovara, proslavljajući 750. obljetnicu mjesta Usti nad Labem. Najviše ipak idu politre, holbe, i to po 20 u gajbi. Marty Nachel i Steve Ettlinger, autori njemačkog izdanja Piva za neznalice, preporučuju šokiranje prodavačica u samoposluzi, uzimanjem dvaju sanduka odjednom, i to jednog sa svojim omiljenim pivom, a u drugi, kažu, stavite po dvije boce svakog piva, koje nađete na policama, a koje još niste pili, pa isprobavajte i ocjenjujte. To se, dodaju oni, ne mora sve popiti istu večer, ali nema se zašto ni odugovlačiti, jer većina piva dužim stajanjem ne postaje bolja.
Da se to može, uvjerili smo se nedavno čitajući o Zagrepčaninu koji već desetljećima svakodnevno pije po 30 boca piva i, tvrdi, ne opije se. Može to i svaka pivopijska mizerija u češkoj pokrajini Chodsko, gdje je prosječna potrošnja po glavi stanovnika 230 litara godišnje, što je čak 70 litara iznad češkog prosjeka, koji je inače najveći na svijetu. Još bi se puno zgodnih slučajeva našlo u Guinnessovoj knjizi rekorda, samo ona principijelno ne bilježi rekorde čije je postavljanje opasno po zdravlje ili život, pa tako odbija uvrstiti na svoje stranice podatke o papanju živih mrava, žvakaćih guma, ili sirovih jaja s ljuskom. Kada je riječ o piću, likera nema ni za lijek, a pivopije mogu u knjigu samo u kategoriji brzog ispijanja do dvije litre zlatnog soka. I tu zapravo nema mjesta ni za koga, otkako je, još prije četvrt stoljeća nekakav Peter Dowdeswell iz Londona, mjeru od dvije pinte, odnosno 40 tekućih unca, odnosno 0,94 litre, popio za dvije sekunde i tri desetine. Nakon toga, podatak o 6,53 sekunde za samo pola litre piva, na lanjskom natjecanju u zagrebačkoj pivnici Medvegrad, zvuči kao najobičnija amaterska igrarija.
Koliko bi mogao popiti Günther Trageser, kanadski kušač piva, ne znamo, no poznato je, da tijekom dvodnevne izložbe piva, ocijeni po 80 uzoraka. – Za svako je pivo dovoljno 50 mililitara, pa i manje, 80 puta toliko je četiri litre, što znači dvije litre dnevno, a podijeljeno na osam do devet sati, to nosi toliko promila, da poslije degustacije mogu slobodno za volan, kaže on. No, to sigurno ne bi mogao onaj Enkidu iz Gilgameša, koji je opalio sedam vrčeva piva, pa niti itko iz Babilona, gdje je Hamurabije svojim zakonikom odredio da radnici mogu dnevno piti dvije litre, službenici tri, a upravitelji i svećenici pet. Ili, redovnici u srednjovjekovnim samostanima, čija se dnevna norma vrtjela oko pet vrčeva. Ali, neka svatko sam utvrdi svoju mjeru, jer tko se sam ne mjeri, njega mjere i sigurno ide tko svoje korake mjeri. Nit goru posijeci, nit bez drva doma dođi, kaže poslovica koja promiče umjerenost, ona druga – jednom magarcu jedan samar, a treća - Krava zna kad joj je dosta.
Originalno objavljeno na Radio Daruvaru, u emisiji Petkom uz radio i pivo, rubrici Pijem pivo, to je moje piće, dižem krigle, razvijam mišiće, u petak, 10. studenoga 2000.
