Svaka je lasta dobra, pa bila i bizon

Jedna lasta ne čini proljeće, kaže mudra pučka uzrečica. Znam da ne čini i da ćemo se do hipotetskog proljeća još oho-ho nauživati zime, nasmrzavati i natražiti topla majčina krila, ali nakon silnih svakidašnjih jadikovki, koje ovdje ispisujemo poslije svakog godišnjeg odmora na Jadranu, pravi je užitak pisati o jednoj takvoj lasti, koja je ustvari - bizon.

Bilo je to šesnaestog i pretposljednjeg dana mojih ovogodišnjih putešestvija južnim primorjem, u kojima sam prošao poveći broj gradova i gradića, mjestašaca, zaselaka i pripizdina na Korčuli, Pelješcu i onom donjem dijelu makarske rivijere. Potpuno pomiren s tim  da se ni ovog ljeta neću domoći ničega osim onoga što zauzima devedeset posto prostora na svim pivskim policama hrvatskih samoposluga i trgovačkih centara, a bogme i isti takav, pa i veći postotak svih pipa u ugostiteljskim objektima, nemalo sam se iznenadio kada sam na plaži u Zaostrogu nogom zapeo za tablu naslonjenu na zid terase nekakve soc-realističke birtijetine, koja namjernike obavještava da se tu može dobiti pola litre češkog piva za trinaest kuna. Malo je falilo da sam odmahnem rukom, jer nakon što puna dva tjedna nije bilo nikakve šanse dobiti išta osim Karlovačkog i Ožujskog za 20 do 25 kuna, zašto bi negdje odjednom bilo neko pivo za trinaest, i to još češko?

Možda ćete se upitati da čemu toliki oprez; pa na tabli to lijepo piše - „trinaest-nula-nula kuna," ali, znate kako je - kad čovjek ima toliko iskustva i mudrosti i toliko sijede nijanse u kosi, i toliko gorkih razočaranja kao ja, više nema pravo na iluzije. Zato ja lijepo, kad na početku puta prema moru zalupim vratima auta, i stisnem brojilo na kilometar satu, zaboravim na pivo i u tom se smislu ne nadam ničem dobrom. Sad, vrlo je zanimljivo da turisti piju pivo u ogromnim količinama, a još zanimljivije da su najjače hrvatske marke prihvatili više nego dobro, pa sve češće ne naručuju beer, ni bier, ni birru, ni pivo, ni piwo, nego - Karlo-vačko! A nevjerojatno velik broj čeških gostiju s kojima sam razgovarao uzduž dalmatinski kraj kleo se da im je Karlo-vačko odlično i prigrlili su ga kao svoje najrođenije.

No, meni je godišnji odmor i put na plavi Jadran što se talasa, ujedno i bijeg od pivske svakidašnjice, pa mi se tamo ne pije ono što me inače neprestano bombardira i s dućanskih stalaža i televizijskih ekrana. Ja bih kušao nešto drugo, naročito je poželjno nešto domaće, lokalno... Ali, nema. Sad, kad ljetujem na Pelješcu, to nije veliki problem, jer moja gospođa tamo ima rođake, a svi imaju male vinograde s nenadoknadivim plavcem malim, koji daje vino uz koje vam ništa drugo jednostavno nije potrebno. Prilično sam uvjeren da je to zapravo onaj mitski nektar kojim su se sladila božanstva antičkog svijeta. Danas taj sjajni plavac dijeli sudbinu svog rođenog brata - Dobrog Piva, pa jedva preživljava boreći se za goli život. Naime, dok 0,75 boca toga plavca košta u restoranu 200 i više kuna, vinarija koja ga proizvodi nije vinogradarima od kojih je uzela grožđe već četiri godine platile ni kune.  Jedina kuna koju mogu vidjeti uzgajivači je istoimeno selo usred pelješke župe, postojbina slavnih pomorskih kapetana i rodno mjesto glasovitog slikara Mate Celestina Medovića.

No, vratimo se našem pozivu na jeftino točeno češko pivo, prema kojem sam isprva bio podozriv. Zašto toj najavi ispisanoj kredom u boji na komadu školske ploče nisam odmah povjerovao? Prvo, ima ona jedna narodna koja kaže, da piše i na plotu, znate već što, ali da nije uputno s tim raditi ono što se s tim i nače radi...Ali, nije samo to. Pogledate li malo bolje, na ovoj tabli se vidi i da malo češko pivo košta nula-nula kuna, a Karlovačko veliko i malo da stoje pet, odnosno dvije kune, pa bi se moglo zaključiti da je sve to skupa neka greška. No, ja sam ipak zaključio da je na onim drugim cijenama vjerojatno neki lokalni šaljivčina izbrisao jedinice, i da me ništa ne košta da provjerim. Uostalom, baš me zanimalo o kojem je to češkom pivu riječ.  

Već stupanjem na terasu bilo je jasno da se radi o pivu Zubr iz istoimene pivovare u češkom gradu Přerovu - iznad šanka visjela je svjetleća reklama dotične pivovare, a njihovi su stolnjaci bili na svim stolovima kojih je na prostranoj terasi bilo sijaset. To još nije moralo značiti ništa, jer moglo je to biti pivo koje se po licenci kuha u nedalekim Grudama u susjednoj Hercegovini, u pivovari Prima, koja već par godina ima zanimljivu i uspješnu suradnju s Česima. Ali, nije. Pravo češko. Nažalost, u toj iznenadnoj sreći bilo je i nešto smole, pa to točeno češko Zubr pivo po trinaest kuna na kraju ipak nisam okusio. Naime, rano toga jutra buknuo je iznad Ploča požar, pa je iz predostrožnosti i veći dio makarske rivijere, ve tamo do Drvenika, isključen s niskonaponske mreže, te tako nisu radili ni aparati za točenje. No, ljubazni konobar ponudio mi je limenku - također uvezenu iz Češke, po još nižoj cijeni od - dvanaest kuna. I bi tako. Još je nešto zanimljivo - u toj Nigdini, u lokalu, koji je očito u neka davna vremena bio restoran društvene prehrane kakvog predimenzioniranog radničkog odmarališta, pivo je bilo savršeno ohlađeno.

Gorko kao život, onako kako češka piva s dna kace znaju biti, punog okusa, pravi Zubr gold. Tako je lasta koja možda ne čini proljeće, ali čovjeka veseli, postao jedan - bizon. Naime, zubr na češkom jeziku znači bizon, a pivo iz Přerova, moravskog grada devedeset kilometara istočno od Brna zove se tako po europskom bizonu (Bison bonasus), kojeg, ne samo u zoološkim vrtovima, ima i u tom dijelu Češke, iako su najbrojniji u Bjelovjeskoj šumi, koja se prostire u Bjelorusiji i Poljskoj. Inače, pivovara je slijednik pivovarske tradicije, koja u tom gradu seže čak u petnaesto stoljeće. Godine 1692. tamošnja pivovara prelazi u vlasništvo grada a godine 1872. osnovana je u gradu još jedna pivovara, koja počinje dominirati i preuzima konkurentsku pivovaru. Nakon nacionalizacije poslije Drugog svjetskog rata pivovara se modernizira i povećava kapacitet na pola milijuna hektolitara, a 1994. se privatizira. Danas posluje u sklopu skupine PMS, koja okuplja moravske pivovare Zubr Přerov, Litovel i Holba Hanušovice. ukupno proizvode oko milijun hektolitara piva godišnje. Pivo Zubr izvozi se u niz zemalja, pa tako i u Poljsku, Grčku i Italiju. Posebno zanimljiva je suradnja s hercegovačkom pivovarom Prima u Grudama, gdje je tehnologiju proizvodnje postavio pivar iz Přerova, a suradnja je proširena i na uvoz, te licenčnu proizvodnju češkog piva. Tako eto, pokoja bačva i paket limenki završi i u Zaostrogu, nedaleko onog famoznog kampa iz balade Zabranjenog pušenje o Pišonji i Žugi

Krajnji jug makarske rivijere istog mi je dana priuštio još jedno ugodno iznenađenje - u pizzeriji u susjednoj Podaci toči se sasvim solidna nizozemska Bavaria po prijateljskoj cijeni od 16 kuna za politreni krigl. Tako mi je iznenada postalo žao što godišnji odmor završava. Tko zna, možda taj uski obalni pojas s bezbrojnim šljunčanim plažama, taj stiješnjeni prostor od par desetaka metara između Jadranske magistrale i obale, od Ploča do Makarske, krije još kakvo pivsko čudo.