Što se zbivalo oko sjeverno-čeških pivovara

Velika češka pivska knjiga   |   Zdeněk Susa   |   01.07.2009.     1946

Što se zbivalo oko sjeverno-čeških pivovara
Do Louna smo stigli uvečer umorni, stoga ćemo uzeti nekoliko sati za odmor – za pivovaru i za pogled na lounsku crkvu s gotičkim krovom vrijednim svake pažnje. Kad govorimo o pogledu na crkvu, ne mislim time na podmetače za pivo ukrašene slikom crkve – iako ni njih nećemo zanemariti. Lounska crkva je nesvakidašnji spomenik, i to s motrišta pivske povijesti. Izvorna građevina izgorjela je, naime, 1517. godine, kada je Svetovaclavskim ugovorom ukinut monopol gradova na kuhanje piva.
Ostao je samo toranj Ali građani su od ranijeg vremena – valjda zahvaljujući i neometanom trgovanju pivom – bili tako imućni, da su si mogli priuštiti da za ponovnu gradnju crkve angažiraju najboljeg graditelja svoga doba. Bio je to Benedikt Ried iz Piestinga, koi je izgradio Vladislavsku dvoranu u Pragu, u Kutnoj Hori svetu Barbaru i moćnu modernu utvrdu na Praškom gradu, na Rabi i na Švihovu. U Lounima je počeo graditi 1520., kad je imao valjda šezdeset i šest godina. Lounska je crkva bila njegovo posljednje djelo – u Lounima je naime umro godine 1534., vjerojatno u osamdesetoj godini života. Njegova je radionica nastavila raditi i dalje i četiri godine kasnije završila trobrodnu građevinu s tipičnim trostrukim šatorastim krovom, koji je i danas prepoznatljivi simbol Louna i lounskoga piva.
 
S lounskoga kolodvora još možemo mahnuti pivovari, koja stoji u neposrednom susjedstvu, i sjesti na putnički vlak za Most. Kroz pozor promiče panorama grada s crkvom i za trenutak opet se možemo posvetiti neometanoj meditaciji. Nedaleko odatle iza rijeke Ohře je selo Březno, vrijedno pozornosti zbog svoga arheološkog muzeja na otvorenom. Nastao je na lokacijama koje je dotad dugo godina istraživala arheologinja gospođa dr. Pleinerova. Njeni nalazi iz vremena doseljenja Slavena u 6. stoljeću naprosto su jedinstveni. Dokazala je da su Slaveni dolazili u miru i da su složno živjeli zajedno sa starosjedilačkim germanskim stanovništvom. Tu u Březnu pronađene su u istom selu jedna do druge tipična slavenska i tipična germanska potleušica. Gospođa doktorica nije se zamarala razlozima te miroljubivosti. Ja međutim pretpostavljam da bi ključ rješenja mogao biti u pronalasku velike glinene posude, koja se nalazila u svakoj potleušici! Bit će da su najstariji Slaveni u Češkoj naučili od Germana kuhati pivo, a uvjet za međusobno učenje raznim vještinama bio je spokojan suživot. Ta, zašto bi izgonili ili čak ubijali ljude čiji lonci sadržavaju tako ukusan napitak!
Odmah do Března su Postoloprty, gdje je nekad stajala vlastelinska pivovara a zacijelo davno prije toga i samostanska. Postoloprty imaju jedno od najbizarnijih imena koja uopće možemo naći u Češkoj. Nastalo je iskrivljavanjem izvornika, ali on ne potječe iz njemačkog, nego iz latinskog, kojim su stari Česi suvereno vladali. U tom je gradiću bio znameniti benediktinski samostan, koji se zvao „Porta apostolorum“ – Brana apostolska. A od njegova latinskoga imena napravili su domišljati Česi, a što drugo nego - Postoloprte?
Samostan su uništili husiti, zapalili su ga skupa s glasovitom knjižnicom, zbirkom rukopisa i nenadoknadivim arhivom. Samostan više nikad nije obnovljen, Postoloprty su najprije pripali Lounima a potom plemenitaškim vlasnicima, koji su tu podigli gradinu, a kasnije i dvorac. Posljednji vlasnici bili su pripadnici obitelji Schwarzenberg, kojima je u okolici Louna pripadalo gotovo sve. Pod njihovom su vlašću Postoloprty cvali; plemeniti su vladari bili poznati po svojoj toleranciji, a štitili su i mjesne židove – razlog više da ih u Postoloprtyma poštuju. Schwarzenbergovi su na svom vlastelinstvu započeli 1720. godine kopati mrki ugljen. Naravno, imali su i pivovaru, ali ona nije preživjela burne promjene 20. stoljeća. Kuhanje piva u Postoloprtyma pokušala je obnoviti mini pivovara Urban od godine 1998., ali tri godine kasnije ta je pivovara zatvorena. Postoloprtyčani s pivom naprosto nemaju sreće.
Oko medijski proslavljenog naselja Chánov, vlak dolazi do Mosta. Na kolodvoru se ne zadržavamo, već brzo presjedamo u vlak za Ústi nad Labem, i vraćamo se u smjeru iz kojeg smo stigli – opet oko Chánova, samo po drugom kolosijeku. Zapravo, s pivskoga motrišta Most nije vrijedan posjeta. Arogancija totalitarnog režima je zbog mrkoga uglja uništila cijeli srednjevjekovni kraljevski grad s mnogim vrijednim zgradama, a napokon i s pivovarom (!)1, na mjestu gdje je bio grad ostala je rupa mjesečeva pejzaža, a na njenom rubu gradska crkva, koja je tu premještena i za koju kažu da je najskuplji golubarnik na svijetu. Sve to vrišti do neba, i trebalo bi zauvijek biti zastrašujućim primjerom – ali, to nije razlog da se tu zadržavamo.
Vlak prolazi kroz Bilinu, Duchcov – svugdje su tu bile pivovare, kojih sada više nema. U dvorcu u Duchcovu kod Valdštejna svoju je starost doživio Giacomo Casanova, rođen 1725. godine u Veneciji. Da nije posljednjih trinaest godina života (1785—1798.) proveo u miru valdštejnske knjižnice, bio bi ostao zapamćen kao puki pustolov, svjetski putnik i agent raznih vlada. U Duchcovu je postao pisac, ovdje je napisao svoja Sjećanja i niz drugih djela. Budući da je sačuvana njegova korespondencija, imamo drugi pogled na opis mnogih ljubavnih pustolovina iz Sjećanja – u stvarnosti, sve je to bilo kudikamo skromnije. No, sada to za mene nije važno; razbijam glavu pitanjem što je nekadašnjeg vagabunda pretvorilo u čovjeka privrženog jednom mjestu, koji je izdržao trinaest godina u jednom gradu, uz marljivi literarni rad. Reći ćete: starost, umor i redoviti prihod iz grofovske blagajne. Ja međutim mislim da to ne bi bilo dovoljno, da je talijanskog gromovnika u smjernog književnika pretvorilo duchcovsko pivo! Pokušajte to pobiti!
Još prolazimo kroz Teplicu i za čas smo stižemo u Ústi nad Labem. Presjedamo na vlak za Děčin i izlazimo u Neštědicama. Vrijeme je da se malo provjetrimo. Tu je doduše industrija, ali samo u dnu doline, gdje po objema obalama rijeke Labe vode ceste i pruga. Nad njima se uzdižu djevičanske eruptivne stijene. A baš pred nama izvija se predivni greben Kozji vrh. U Neštědicama ćemo naći skelu – jednu od rijetkih koje su na Labi još sačuvane – i prijeći na drugu obalu. Tamo nas čeka slijedeći cilj – Veliko Březno.
 
1Most je imao neprekidnu tradiciju kuhanja piva najmanje od 1273. godinu, kada je kralj Přemisl Otakar II udijelio gradu pripadajuća prava. U Mosteckoj pivovari se pred Prvi svjetski rat počelo kuhati pivo Zlatopramen (Goldquell), čije je ime kasnije preuzela pivovara u Krasnom Březnu. Kada je donesena odluka o raseljavanju grada Mosta zajedno s pivovarom, počela je gradnja nove pivovare u Mostu-Sedlci. Tu se pivo kuhalo od 1976. godine. Ta je pivovara bila „moderno socijalističko poduzeće“, kako se o njoj pisalo, izgrađeno kao eksperiment, bez posjedovanja i bez uvažavanja pivarskoga iskustva. Unatoč tome, kuhali su dobro pivo. Nakon privatizacije pivovara pada u dugove, a onda je preuzima pivovara Radegast  iz Nošovica, pa se u Mostu kuha njihovo pivo Radegast. Jedno vrijeme kuha se ovdje i Pivrnec, pivo porijeklom iz Velikih Popovica. Pivovara 1998. godine odlazi u stečaj i do sada se nije našao poduzetnik koji bi se upustio u obnavljanje proizvodnje piva.
 
Preveo Mato Pejić

Komentari


Podijelite ovaj članak




ArhivIzreke o pivu

Mislim da je sada dobro vrijeme za jedno pivo
Franklin D. Roosevelt, američki predsjednik nakon potpisivanja New Deala, dokumenta koji je otvorio put ukidanju prohibicije

Nacrtaj mi krigl

Collins - Mike Danger-5_25-B.jpg
Collins - Mike Danger-5_25-B.jpg





Najnovije iz kategorije Velika češka pivska knjiga