Starost (ne) dolazi s godinama

Pivo nije vino, i za njega ne vrijedi izreka da je bolje što je starije, niti mu se kvaliteta može vezati uz određeno godište, odnosno berbu. Žal za starim dobrim vremenima očituje se drugačije, kao u Češkoj, gdje po pivnicama ne prestaju uzdasi tipa – Gdje su oni dani kad je pivo bilo krunu i 40. Danas nemamo ni za par boca. Ovako skupo pivo nije bilo ni u ratu.

Kad mu je dozlogrdila ta kuknjava časopis Pivni kuryr je, ne budi lijen, i ne časeći časa, zasukao rukave, oblizao plajvaz, i izračunao da to nije točno. Dvadesetih godina, u vrijeme Masaryka, za prosječnu plaću moglo se dnevno kupiti 10 boca piva, po cijeni od krunu i 60, za rata (drugoga svjetskog) to je bilo 17 boca, kasnije, za Gottwalda devet, u vrijeme Novotnoga 18, a u Husakovo doba 42. Tijekom desetogodišnje vladavine Vaclava Havela, pivo jeste poskočilo na sedam i pol kruna, ali osobni dohodak od preko 12 tisuća kruna omogućava kupnju 56 boca dnevno, što znači da se u slobodi živi za 15 boca na dan bolje nego u komunizmu. Odnosno, što starije, to gore.

To je i inače tako, jer je rok trajnosti piva vrlo kratak. Nefiltrirano rinfuzno pivo, upotrebljivo je samo jedan dan, filtrirano nekoliko tjedana, a zavisno od načina i duljine pasterizacije trajanje piva se mjeri s tri do šest mjeseci. Hmelj i alkohol povećavaju izdržljivost. Novi tehnološki postupci granicu pomiču na 18 mjeseci i više, a naknadno vrenje u boci, što je specijalnost belgijskih samostanskih piva, omogućuju da se pivo u slast popije i pet godina nakon punjenja. Pa i više. Thomas Hardy's Ale, koji se kuha u engleskom Dorsetu, jako pivo proizvedeno po jorkširskom receptu ječmenog vina, s 12 posto alkohola, fermentira tjedan dana, pa čitavu godinu dozrijeva, a onda slijedi još tri mjeseca vrenja u boci. Puni se u staklenke od  pola pinte, i zatvara starinskim čepom, a trajnost mu doseže, pa i premašuje, dva desetljeća, uz uvjet da se čuva na postojanoj temperaturi od 55 farenhajtovih stupnjeva. To pivo, nazvano po viktorijanskom pjesniku i novelistu, koji se družio s vlasnikom lokalne pivovare, posvetivši mnoge stihove njegovu pivu, prvi put je skuhano 1968. godine, u prigodi pjesnikova jubileja u pivovari Eldridge Pope, koja je kasnije promijenila naziv u Thomas Hardy Brewery. Saznavši da kolekcionari za prve flaše te dragocjene tekućine plaćaju po tisuću dolara, Bob Klein, autor poznatog priručnika za pivopije, izrazio je nadu da je povijest pouzdan partner, i da će osam boca kupljenih prije više od desetljeća, koje uredno čuva u brižljivo temperiranom frižideru,  i njemu donijeti lijepu svotu.

Ronioci, koji su kraj nizozemskog otoka Terschelling pronašli 150 boca njemačkog i norveškog piva, potonulog s brodom Lissette, koji je 1881. iz Njemačke plovio za Afriku i Peru, izjavili su, da doduše ne znaju je li to pivo, staro 120 godina, ispravno, ali ga namjeravaju kušati ove zime. To je sve, međutim, luk i voda, jer  na policama američkih supermarketa nalazi se i pivo staro 2700 godina. Odnosno, pivo skuhano po toliko starom receptu. Arheolozi sveučilišta iz Pensylvanije pronašli su prije četrdesetak godina, sarkofag frigijskog kralja zapamćenog po pretvaranju stvari u zlato, a na osnovu kemijske analize ćupa iz grobnice, rekonstruiran je recept po kojem  pivovara Dog Fish Head iz Delawarea, pod paskom Sama Calagionea, koji sastojke skuplja po Kaliforniji, Engleskoj, Italiji i Indiji, kuha pivo nazvano Zlatni eliksir kralja Mide. Uz ostalo, taj napitak sadrži fermentirani grožđani sok, med, biljke i začine.

Pivo je, dakako, još starije od Midinog vremena, pa se zna da se prije četiri tisuće godina u Babilonu kuhalo 20 različitih vrsta piva, od riže, prosa i kukuruza, a zakonik tamošnjeg vladara Hamurabija, propisivao je koliko piva tko smije popiti, i po kojoj se cijeni ono smije prodavati.

Što starije gusle, to slađa melodija, poručuje etiketa piva McSorley Old Ale Housea iz Manhattana, utemeljenog 1864. godine, i to je klasičan primjer općeg mjesta u pivskom marketingu, koji se u situaciji, kada je kvaliteta piva tako izjednačena, da ga je teško reklamirati sadržajnom posebnošću, okreće tradiciji i dugovječnosti proizvođača, kao adutu u promidžbenim kampanjama. Pa su tako vremenom međaši u povijesti pivarstva postali opće poznati podaci, i ne samo u cehovskim krugovima. 1040. godine utemeljena je minhenska pivovara Weihenstephan, kao najstarija na svijetu, 1118. je godina osnivanja prve češke pivovare, 1516. Wilhelm IV Bavarski donosi Zakon o čistoći,  1759. počinje se kuhati famozni  Guinness, 1777. triangl – karakteristični znak najveće britanske pivovare Bass,  postaje prvi zaštićeni simbol u povijesti pivarstva, a 1892. američki Pabst  kuha više od milijun barela piva godišnje. Milleru to polazi za rukom osam, a Anheuser-Bushu devet godina kasnije. Ostalo je povijest.

Starost nikad ne dolazi sama i Svatko ima onakvu starost kakvu je pripremio. Tko želi dugo biti star, mora to zarana početi i Kako god skrivali starost, ona uvijek negdje proviruje. Tako je to sa starosti. Anegdota kaže da je na nekom kongresu o štetnosti cigareta jedan čovjek predstavljen riječima – Ovaj gospodin ima 40 godina, a da u mladosti nije pušio sada bi imao 50. Što pokazuje, da unatoč uvriježenom mišljenju, starost ne mora neminovno dolaziti s godinama. I obrnuto. Ali, bez ikakve sumnje, potpuno je točna ona pošalica koja kaže, da onaj tko 80 godina pije pivo, sigurno neće umrijeti mlad.