Stakleni vrč

Kad si tek deset ljeta star
ili dvanaest - ne mijenja stvar
ili ti ljepota okreće leđa
jer te ne uzima kao svoje
il' na svijet gledaš iza vjeđa
ili je možda obadvoje.

Znam, zlo je, al me tjer'o gnjev
praćkom sam kratio ptica pjev
O, kapetane Korkorane,
ti znaš da znam za puške prah
A Iskre, gadne zvijeri slavne
nikad me nije bilo strah.

I već si četrnaest ljeta star
ili petnaest - ne mijenja stvar.
Tu malu već sam zadirkiv'o
zbog žutih pjega oko nosa
i kose zlatne kao pivo
u vrču kojeg vlaži rosa.

Sretao sam je na stubama
u žurbi s vrčem u rukama.
Nosila pivo svome tati
a ja tjerao s njome šege
prijetila je da će svi znati
kako izrugujem njene pjege.

Od toga trena dobro znam
što nisam prije. To je sram.
I plahost. U društvu djevojčica
nisam se više predav'o hiru
mašnice njihovih keceljica
ostavljao sam otad na miru.

No savjest me je mučila gadno
od stida sam se ćutio jadno.
Pa kad bih spazio riđe kečke
i zlato posuto po njenom nosu
pratio bih je po skrivečke -
pred njom bih bio u gadnom sosu.

Ali jedanput kad smo se sreli
zabih se u nju skoro cijeli
kod vodovodnog crpilišta.
Zastala na čas. Vrč stakleni
stavila pored stepeništa
a palac držala u pjeni.

Glavom mi prođe: A što sada?
Odgovor stiže iznenada:
Cura me hitro poljubila.
U usta. Pa polako potom
digla svoj vrč i odjurila.
I smijala se grohotom.

Poljubac prvi nevin, mek
trajao pola časka tek.
Trenutku krasni divnog sjaja
pratiš me još i danas dan!
Sada znam da čovjek sve do kraja
jedino ima pusti san.

Kada si preko pedeset star
ili čak više - ne mijenja stvar,
to što ostaje lako se broji
i svaki dan je milost čista.
No i sad vidim kako stoji
stakleni vrč kraj stepeništa.

S češkog preveo Mato Pejić

Jaroslav Seifert (1901.-1986.) bio je pjesnik, prvi češki dobitnik Nobelove nagrade za književnost 1984. godine. Rođen je u siromašnoj obitelji u praškoj četvrti Žižkov. Krenuo u žižkovsku gimnaziju, pa se prebacio na vinogradsku, ali nije maturirao. Školu je napustio 1921. godine i odlučio se za novinarski poziv, te pisao u dnevnicima Rude pravo i Rovnost. Bio je suosnivač društva čeških avangardnih umjetnika Devětsil, urednik Reflektora, a pisao za niz časopisa. Kao i niz njegovih prijatelja izlaz iz poratne depresije vidio je u komunističkom pokretu, a 1929. bio je među sedam pisaca, koji su potpisali manifest protiv „gottwaldovskom vodstvu Komunističke partije." Seifert je zajedno s drugim „protugottwaldistima" izbačen iz partije, i više nikad se u nju nije vratio. I dalje je radio kao urednik novina Pestrý květy i Národní práce, a poslije Drugog svjetskog rata uređivao je i dnevnik Práce. Njegov razlaz s komunizmom bio je buran i on je o tome govorio u javnosti, a 1968. godine osudio je i sovjetsku okupaciju Čehoslovačke. Dvije godine bio je predsjednik češkog društva pisaca.

Za njegove pjesme kritičari kažu da su uvijek bile „ljudski iskrene, a umjetnički uvjerljive" a važnost lika i djela Jaroslava Seiferta je i u tome, što je on izravno sudjelovao u pretvorbama češkog pjesništva od avangarde, preko proleterske poezije do pjesništva osamdesetih godina. Ispisao je poetske posvete piscu Neumannu i državniku Masaryku, a nekoliko pjesničkih zbirki inspirirano je likovnim djelom Josefa Lade i Mikolaša Aleša. Prevodio Apollinairea i Verlainea.