Sretna Nova 91.
Ciljpuška je drveno oružje iz kojeg se ispaljuje strijela.
Nije je bilo baš lako napraviti i zbog toga nisu baš sva djeca u Grbavcu, devetstošezdesetih, imala ciljpušku.
Štrcaljku, da. Ona se pravila jednostavno. Ravnom bi se štapu mlade ljeske izvadilo srce, izđeljao potisni prutić, ovio kudeljom i špricaj!
I praćku. Dovoljno je bilo naći rašljastu granu, odrezati komad dušice kakvog starog bicikla, komadić kože, otići do pruge, napuniti džepove šarenim kamenčićima i svim prozorima u selu tresle bi se gaće.
Ali za ciljpušku je već trebao alat, sigurna ruka i znanje. Oko Božića i Nove godine se pucalo iz svega i svačega.
Najčešće karbidom. Mi smo ga zvali karabit. Uzeli bismo praznu konzervu boje ili laka, probušili joj dno, stavili u nju grudvicu karabita, pljunuli i dobro stisnuli poklopac. Kad bi reakcija počela i karabit propištao, zarobljen u limenoj kutiji, na onu bismo rupicu pripalili šibicom i poklopac bi uz prasak odletio nekoliko metara.
Bilo je različitih varijanti, ali je princip uvijek bio isti. Nerijetko bi netko dobio po prstima ili čak po čelu, ali to nikog nije brinulo.
Osim karabitom pucali smo i ključem. To je već bila spravica koju su mogli napraviti samo majstori. Sistem je bio sličan onom kod štrcaljke ali je ključ bio od metala. Metalnu bi cijev napunili glavama šibica i tada udarnom iglom izazvali eksploziju. Tu su već mogle stradati i oči.
Stariji su imali sličnu igračku koja se punila barutom i zvala moždar. Poneki imućniji imali su i zračnicu ili čak flober. Flober se mogao napraviti i od cijevi fićinog volana. I kalibar je, kažu, odgovarao. Pričalo se kako to i jest cijev od puške, kako bi ona tvornica Fićeka, u "datom trenutku" mogla iz civilne prijeći na ratnu proizvodnju. Pa umjesto fićeka proizvoditi puške i topove.
Pucalo se, velim, na sve strane. Povremeno se za ondašnjih Novih godina mogao čuti i rafal iz puškomitraljeza, zaostalog još iz onog rata.
Pucanje je bilo omiljena igra.
U svim se mogućim prigodama djeci kupovalo oružje.
Kauboji i indijanci nisu bili toliko zanimljivi koliko partizani i nijemci. Imali smo, istina, konstantan deficit nijemaca, jer pristavši da budeš nijemac - pristao si da budeš neprijatelj, ponižen i na kraju "ubijen". Najspretniji bi uvijek bio neki Valter, Dimnjačar ili Saša, dok su curice trčkarale oko nas glumeći Silvu Košćinu, Nedu Arnerić i Milenu Dravić.
Inspiracije nam nije nedostajalo. Tisuće knjiga o junaštvu, stotine filmova i bezbroj živih legendi oko nas.
I onda, kada smo već pomislili da smo odrasli, da smo zaboravili ciljpuške i ključeve, šrcaljke i moždare, počeli su djeci dijeliti prave puške, ručne bacače i puškomitraljeze.
Tankoslojni seoski asvalt, izgrađen samodoprinosom i omladinskim radnim akcijama počeli su orati tenkovi i bojna kola.
Sivomaslinaste ptičurine pješčanim su vrećama gradili crna gnijezda na mjesnim trgovima. U tim će se gnijezdima, narednih godina, stvarati nova prošlost.
