Srednji vijek – pivum bonum

Ove godine Zagrebačka pivovara proslavlja 130. obljetnicu osnutka, odnosno početka gradnje pivovare na kraju grada, koja je završena i prvo pivo skuhala u ljeto sljedeće godine. Dakle, 1892. godina je godina početka povijesti tvornice piva u glavnom gradu, no ne i povijesti pivarstva u Zagrebu. Naime, još je u 14. stoljeću zabilježeno da postoje obrtnici koji se bave proizvodnjom piva, a prva od pivovara čije je postojanje dokumentirano je ona u današnjoj Basaričekovoj ulici, koja je ranije nosila ime baš po pivu – Pivarska. U svakom slučaju postojeće male zanatske pivovare nisu bile dovoljne, pa književnik August Šenoa 1869. godine spominje „plaćanje dadžbina na pivo uvezeno iz Graza“. Razvoj gospodarstva, uvjetovan i povoljnim prometnim položajem Zagreba doveo je i do odluke o gradnji velike industrijske pivovare, a projekt su pokrenuli barun Petar Dragan Turković i Gustav Vitez Pongratz, te Hrvatske eskontna banka d.d.

To je štura faktografija o počecima Zagrebačke pivovare, hrvatskog tržišnog broja 1, koji pokriva polovicu svih domaćih potreba za pivom. Tradicija duga 130 godina u našim je uvjetima respektabilna i Zagrebačka pivovara se ima čime podičiti. Pa to i čini. No, zanimljivo je vidjeti kako je to učinili prije tri desetljeća, kada je slavila okruglu stotu godišnjicu. Na požutjelim stranicama Večernjeg lista iz travnja i svibnja 1992. godine pronašli smo slučajno ovih dana neobičan feljton posvećen tadašnjem velikom jubileju. To je priča o pivu, od prapovijesti do najnovijih etiketa zagrebačkog piva, a već po tome što je cijeli tekst pisan verzalom (dakle velikim slovima) može se vidjeti da je tu riječ o nečem iščašenom. I stvarno, priča je bizarna i urnebesno smiješna, a ilustrirana je jednako otkačenim karikaturama Srećka Puntarića Felixa.

Ovogodišnjem obilježavanju jubileja Zagrebačke pivovare pridružujemo se podsjećanjem na ovaj biser od prije trideset godina, koji ćemo objaviti također u šest nastavaka kako je to bilo i u novinama, samo ne u tjednom ritmu kao tada, nego u dnevnom.

Evo drugog nastavka:

Ponovno moram ispraviti povjesničare: ne postoje nikakvi Punski ratovi već pivski ratovi. Isto je tako činjenica da je Hanibal previše piva potegao kad je sa slonovima potegao preko Alpi.

Dok su gladijatorima davali dobro pivo prije borbi, sve bijaše kako-tako. No kad im rimski aristokrati podvališe pivo lošije kakvoće posebice Pivus Augustus, plebejci na čelu s pivoznalcem Spartakom podigoše glasoviti onaj ustanak.

Treba spomenuti i poznatu izreku velikog Cezara, kad ga ono, na pivo nenaviknut sinovac Brut ubo nožem: „Zar piti, sine, brute?“ Što ćete, mladac-jadac noć prije toga bio neumjeren.

Jedne godine ječam podbacio i proradio Vezuv. U pivu treba uživati, što jamačno ne bijaše odlika rimskog puka. I tako malo-pomalo puklo što je puknuti moralo. Pretjerivanje je došlo glave rimskom carstvu. Dogodilo se to ukratko ovako: jednog dana nakon višednevnih bakanalija (a kad se baka nalije...) Pozaspaše Rimljani i Rimljanke, a privuče se Odoakar, dade svojim momcima svakom po bocu pravog piva za poticaj (ništa više od oka na momka) i pade Rim dok bismo rekli britva. Uzalud se uzgakaše rimske guske. Smazaše ih Odoakarovi momci s mlincima.

I na kraju, od starih trebalo bi sad nešto kazati i o starim Slavenima no, oni u ovo vrijeme još piju medovinu, pa ih pustimo da im prisjedne kad otkriju pivo, bit će im krivo što su hektolitre medovine u se lijevali i umalo šećeraši postali. Radi piva će i glasovita seoba naroda. A tada će i njima krenuti.

Srednji vijek iliti Pivum bonum

Sic transit gloria mundi: pijani Rim. Ad acta A. D. 476.

Što sad? Nema problema. Jer nedokučivi su putovi ljudske gluposti. Ergo (sad mi trebaju latinske poštapalice) dakle. Pade odluka da se nakon pogreba (g)robovlasničkog pokuša s feudalnim.

Živi pili (jasno pivo). Pa vidjeli.

Pa krenimo ab ovo (ovo „ovo“ znači jaje). Nasta mračno doba ljudske povijesti. Mračnije nego li je u jugočetničkim glavama danas. Mrak po noći. Mrak na oči. Bilo kuda mrak svuda. Gdje sad naći put do pivnice? Svijetlila tu i tamo pokoja prejasna carica. A neko vrijeme u Francuskoj Karlo Ćelavi.

Ergo. Što li se svega smucalo u toj kmici: kraljevi, carevi, grofovi, kmetovi, vitezovi i, jasno, pivožedni.

Pa da svratimo do feudalnih pivnica na okrepu. Prvi kome treba kapu skinuti bijaše Karlo Veliki. Bijaše vladar prve, velike franačke države. A ispiješ veliku državu koja pivo nema. On imao, pa se okrunio 800. g. I dok je u spomenutog velikog sve bilo veliko (bačve, pehari, krigle etc.). Jedan mu od nasljednika zabranio kraljevskim dekretom nabijanje velikih pipa u malu rupu. Već, kako stoji: malu pipu treba uglaviti svuda. I tako, poradi toga osta on u povijesti kao Pipin Mali. Mali Pipin, malo pipijuckao, Uglavnom malo pivo.

U Engleskoj vrijedi spomenuti onog Richarda. Koji bi kad se napivio postajao lavljeg srca. Dok mu je s druge strane, radi primogeniture, rođeni brat ostao notorni trezvenjak Ivan bez zemlje (zagorski: Ivek bez grunta).

Križarski ratovi umalo prekrižiše s pivom na Starom kontinentu. Zamislite, oko 300 godina tisuće i tisuće pivoljubitelja. Idi mi dođi mi odlaziše u ratove daleko. A zalihe piva ponestalo već do Panonske Hrvatske.

(NASTAVLJA SE)