Sreća ispod čepa

Drugi te opet nagovaraju da skupljaš čepove i guliš etikete s boca. Guljenje etiketa s boca meni je, uz grickanje plastične žličice za kavu i bacanje zgužvanog papirnatog rupčića u pepeljaru jedna od najodurnijih navika u kafićima. Svejedno, dođe piće, a netko za stolom kaže..."Daj da ti skinem etiketu."

„Ne dam."

„Ajde, što si peder."

„Neću, ne volim to. Hoću vidjeti što pijem, a ne da preda mnom stoji bezimena boca."

Odeš li, međutim, na minutu u zahod, on iskoristi aituaciju pa je skine.

„Ipak si je ogulio," kažeš mu ti prijekorno.

On se pokajnički nasmiješi.

„Pa jesi li barem štogod dobio?"

„Nisam."

„Kretenu."

Luzeri koji sudjeluju u nagradnim igrama pivovara meni su možda još najužasniji. Znam jednoga koji je u posljednjih deset godina skupio valjda pet milijarda pivskih čepova. Poštom je poslao pivovarama natrag toliko lima da je tanker mogao napraviti, a sve što je dobio zauzvrat je jedna kapa, privjesak za ključeve i liječenje od alkoholizma o trošku Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje. Pritom moram istaknuti da on uopće nije bio klasični pijanac. Ne, on se propio samo zato jer je htio putovati u Portugal i imati veliki plazma ekran u dnevnom boravku. Nagradne igre uništile su mu život.

Opet, koliko god bile štetne i koliko vas god živciralo besmisleno ponavljanje jednoga iscrpljenog marketinškog trika, nagradne bi igre možda mogle biti korisne u nekim drugim stvarima. Gledam, na primjer, prije neki dan Đapića u ovim novinama gdje igra košarku i mislim, zašto ljudi, bilo koji ljudi, svi punoljetni građani RH su pozvani, ne bi skupljali štapiće sladoleda, pivske čepove ili izrezivali novinske kupone, pa da u finalu nagradne igre jednoga dana izvuku da budu gradonačelnik Osijeka. Koga god da izvuku, ne bi se zeznuli kao s ovim košarkašem.

Ulomak iz teksta objavljenog u knjizi Građanin pokorni

Ante Tomić (Split, 22. travnja 1970.), hrvatski književnik i novinar.

Osnovnu školu završio je u selu Proložcu pored Imotskog gdje je i živio do svoje četrnaeste godine. Nakon toga je bio pitomac vojne srednje škole u Zagrebu. Završio je studij filozofije i sociologije na Filozofskom fakultetu u Zadru. Kao pisac prvi put objavljuje u časopisu Torpedo, u kojem je kasnije bio član uredništva. Prvu zbirku priča Zaboravio sam gdje sam parkirao objavljuje 1997., a njezino prošireno izdanje 2001. Njegov roman prvijenac Što je muškarac bez brkova izlazi 2000. Roman je postigao veliki uspjeh. Do sada je imao sedam izdanja. Godine 2001. objavljuje knjigu feljtona Smotra folklora. Zajedno s Ivicom Ivaniševićem napisao je dramu Krovna udruga. U adaptaciji Aide Bukvić zagrebački je HNK uprizorio roman Što je muškarac bez brkova. Predstava je na Marulićevim danima 2002. godine osvojila nagradu za najbolju predstavu u cjelini. Godine 2003. izdaje roman Ništa nas ne smije iznenaditi, potom 2004. knjigu feljtona Klasa optimist, a 2005. roman Ljubav, struja voda i telefon.

Tomić radi kao novinar za Jutarnji list. Dobitnik je nagrade Hrvatskog novinarskog društva za najbolju reportažu (1996.) i kolumnu (2005.). Koscenarist je filma Posljednja volja (zajedno s Ivicom Ivaniševićem), te TV serije Novo doba (zajedno s Renatom Baretićem i Ivicom Ivaniševićem). Godine 2005. Hrvoje Hribar je prema njegovom romanu snimio film Što je muškarac bez brkova, 2006. redatelj Rajko Grlić je prema Tomićevoj knjizi Ništa nas ne smije iznenaditi snimio film Karaula. Prema njegovu romanu Čudo u Poskokovoj dragi u zagrebačkom kazalištu Kerempuh postavljena je hit predstava.