U zraku težak miris kvasca i hmelja. Iz masivnih, limenih kotlova šiklja para, toliko vruća da ti u tren oka ofuri lice ako nisi dovoljno brz da se malo pomakneš čim se podigne poklopac. "Ma bolje i ne gledaj, pivo ko pivo", strogo mi prigovori 52-godišnji Andrija Šebeledi, ali potom usta razvuče u osmijeh jer se nikako ne može predugo držati ozbiljnim. Kako to, uostalom, i priliči jednom pivaru koji usred Vukovara, u obiteljskoj kući obnovljenoj negdje nakon rata, vodi proizvodnju vjerojatno najposebnijeg hrvatskog piva.
Oni koji ne znaju za "Vukovarsko", vjerojatno i nisu pivopije. A oni koji ga redovito piju, vjerojatno pak ne znaju da mu Šebeledi i vlasnik pivovare Nenad Blažev redovito sočno opsuju kad im s pivske flaše, onako pod gasom i u žaru razgovora, noktom sastružu naljepnicu na kojoj je oslikana vučedolska golubica. Razlog je vrlo jednostavan: proizvodnja ovog piva zapravo je manufaktura iza koje stoji samo 12 zaposlenika i nekoliko starih strojeva zaostalih iz predratnog doba.
Sjetite se zato ovoga kad sljedeći put naručite svoje Vukovarsko pivo: da je obje naljepnice na bocu ručno dobro centrirao, a onda i lijepio 25-godišnji Igor Bradarić. Da je Vukovarac Miroslav Čorak lijevim okom dobro provjerio je li vaša boca prije punjenja kristalno čista. I da je tek tada flaša, u kojoj će se ubrzo naći tekućina od hmelja, stigla u ruke 32-godišnjeg bivšeg konobara Srđana Tomića.
On ju je osobno nasadio na "primitivnu" punionicu, a nakon što se boca napunila do vrha, ručno na nju stavio limeni čep te flašu piva spustio u plastični sanduk.
"Ma, čekajte, jel vi to za ozbiljno?", u šoku pitam poslovođu Šebeledija, ali on se samo smije dok nadgleda kako se peru boce.
"Da, ovo vam je čista manufaktura", skromno mi kaže pa bijelom, gumenom čizmom zagazi u lokvu vode ispred ulaznih vrata u pivovaru.
Dobar status. Da, tako izgleda proizvodnja jedinog stoposto domaćeg nepasteriziranog piva koje posred bijele, obiteljske dvokatnice u potocima teče već četiri godine.
Pokrenuo ga je 52-godišnji građevinski tehničar i klavijaturist Nenad Blažev, a samo godinu dana nakon što se pivo našlo u hladnjacima zagrebačkih kafića, odmah ga je Društvo prijatelja piva proglasilo najboljim domaćim proizvodom te od male tvornice hmelja napravilo gotovo kultno mjesto.
Baš je taj dobar status vjerojatno i glavni razlog zašto Vukovarac Blažev dosad nije posustao u svojim naporima da održi ovaj pivarski biznis koji bi po logici brojki neki "ambiciozniji" poduzetnik već odavna otpisao i bacio se tamo gdje ima veće zarade. A u pivovari - posebno ovako maloj - velike love sigurno nema, posebno ako si u startu eliminirao suradnju s trgovačkim lancima jer baš nikako ne želiš da ti proizvodi dugo stoje u skladištu. Što si Blažev ne može dopustiti želi li i dalje biti ponosni vlasnik najboljeg domaćeg piva.
To je i razlog zašto je "Vukovarsko" nepasterizirano: proces pasterizacije ubija ono najbolje u ovoj alkoholnoj tekućini, ali zato pivo može na sobnoj temperaturi izdržati dosta dugo, i do nekoliko mjeseci koliko je velikim trgovinama nekad potrebno da sve zalihe rasprodaju.
"A između bogatog buketa okusa i dugog vijeka trajanja, mi smo se ipak odlučili za ovo prvo. Pa pivo nije stvoreno da stoji, već da se konzumira što svježije. Zato vjerojatno nikad nećemo raditi masovnu proizvodnju našeg piva, ali ćemo morati pronaći neki model poslovanja koji će nam biti isplativiji", objašnjava mi Nenad Blažev s kojim sam se susrela u Zagrebu.
Ovaj vukovarski poduzetnik zbog svog se piva i preselio iz Vukovara u metropolu. Njegov se proizvod, naime, znatno bolje primio u Zagrebu nego u gradu po kojem nosi ime pa Blaževljevi kombiji triput tjedno prelaze po 600 kilometara kako bi nepasterizirano pivo razvezli po naprednijim zagrebačkim kafićima. Kažem naprednijim jer većina ugostitelja radije u ponudi drži piva iz masovne proizvodnje, čiji im djelatnici za par gajbi uvale tendu i reklamne suncobrane, staklene krigle i pokoji stolnjak.
Ugostitelji. Mala si priručna vukovarska pivovara tako nešto ne može priuštiti, niti to želi: Blažev je zadovoljan što je s Vukovarskim pivom napravio hrvatski "brendić", što isplaćuje 12 plaća i u rastrganom Vukovaru drži barem nekakav oblik proizvodnje.
Iako grad njegovo pivo - baš nikako ne želi. Dok je u Zagrebu na svoju stranu uspio pridobiti dvjestotinjak kafića i nešto manjih trgovina, Vukovarsko se pivo u Vukovaru može popiti možda najviše na tri mjesta.
Foto Neja Markičević i Danijel Soldo/Cropix
ČLANAK U CIJELOSTI PROČITAJTE U TISKANOM IZDANJU GLOBUSA OD 17. SIJEČNJA 2014.