Povijest se ponavlja.
Bar kad se radi o cipelama. Tako su one u špic opet u modi. Špicoke.
Neki ih još zovu i špičoke. Valjda tamo gdje c prelazi u č. Tamo gdje još nije prešlo odazivaju se i na špicoke. Mi smo ih u bilogorskom Dodge Cityju razlikovali i kao špićoke. Sa ć.
Sjećam se, kao klinac, jednog što ih je u Grubišnom imao među prvima. Naravno, od onih kojih se ja sjećam. Nosili su ih uglavnom lafovi. I dase.
U nekim krajevima su ih nazivali šimike. Tamo gdje su ih nosili šmekeri. Bilo sa ili bez metalnih naplataka uvijek su blistale. Mogle su biti poluvisoke ili salonke. Od kože ili od skaja. Lakirane ili ne, s višom ili nešto nižom potpeticom.
Borovo nije, u ono vrijeme, prodavalo špićoke. Mokasine je. Obično od „prave“ ili „vražje kože“ Koje se nisu žnirale. Ili šnirale, kako se već reklo.Za razliku od klasičnih cipela koje smo pertlali, stezali vezicama.
Papak nije u vrijeme dok su se počele nositi špicoke bio metafora. Bilo je to ime od milošte za palac. Izvedenica se najčešće koristila u nogometu.
Samo neznalice pucale su papkom. Posramilo bi se onog koji bi papkom zabio gol. Umjesto da je zahvati punom, plasira ili felšira. Čuj, papkom! Samo su papci pucali papkom.
Danas, kad se povijest ponavlja, situacija se mrsi do te mjere da špicoke i papci postaju predmet interesa sigurnosnih službi. Tko je moga pomisliti lani (a i preklani) da će špicoke igrati važnu ulogu u suvremenoj politici, pa i predstavljati odlučujući argument u odbrani od zlonamjernih optužbi i pokušaja kompromitiranja.
Tamo gdje su špicoke dokaz u prvom su planu papci.
E, a nekad su one dase znale, u ova ledena vremena, uz kaljevu peć u Graničaru, podići špicoke na sanduk za drva, pa cijelom šanku naručiti po točeno.