Sol u pivu i ekonomija svinja
Kad bismo htjeli pobrojati što sve ljudi stavljaju ili su nekad stavljali u pivo, te što sve još rade pivovare osim što kuhaju pivo, ili su nekad radile, morali bismo dugo vremena mrčiti veliku količinu papira. Ovaj mali izbor pokazat će vam kako je raznolik i šaren svemir pjenušave tekućine i kako to ide i do granice bizarnosti. Pa i preko nje.
„Ubodnu pilu i gajbu piva molim,“ standardna je narudžba u trgovini Revos u Havličkovom Brodu, koja je službeno željezarski dućan, ali uz čavle, žice, okove, bušilice, kompresore i gedore, prodaje i 150 vrsta piva iz čeških malih i srednjih pivovara. Vjerojatno ćemo se manje iznenaditi kad je, recimo, pivnica smještena među police s knjigama, ili kad pivovara ima u svom sastavu kupke, hotel, ili se pivo kuha na brodu. Čitali ste sigurno o pivovari na najvećoj nadmorskoj visini, pa pivu odležanom na dnu mora, pa pivu sa 67,5 posto alkohola, pa s testisima bika, s biljnim tinkturama koje snižavaju krvni tlak, ili sa zrnima kave iščeprkanim iz izmeta afričke cibetke, a američka pivovara The Lost Abbey, na primjer, u pivo dodaje mirise, zlato i tamjan, dakle doslovce darove triju mudraca s istoka. Mislit ćete zacijelo da je to prenemaganje dokonih pivskih popova, ali ne – to je samo povratak korijenima.
Jer od prapovijesti, od onih sumerskih i babilonskih pivskih ćupova iz kojih se slamkom srkala pjenušava kaša, pa sve do srednjeg vijeka, kada se ustalila upotreba hmelja koji je pivu davao prihvatljiv okus i čuvao ga od kvarenja, u pivo se, sve u svrhu poboljšanja okusa, dodavalo sve i sva, tušta i tma svakojakih dodataka.
Ne računajući med, koji se odvajkada stavljao u pivo, ili šećer, sve s ciljem lakše fermentacije, ili raznih žitarica koje pojeftinjuju proizvodnju, poput kukuruza, riže, zobi ili raži, u pivo se nekad, da bi bilo ukusnije, dodavalo voće, šumski plodovi, borovnica, mirta, paprika, papar, đumbir, korijander, kora naranče, sirupi, ekstrakti, šećerni sok, pripravci na bazi nečega... pa čak i sol, koja se koristila za patvorenje piva – od nje naime pivo nabuja „pa se od jedne mjere dobiju dvije ili tri“. U pivo su se dodavale čak i ljuske od jaja, a ukupno je pobrojano više od stotinu stvari koje je pivo trpalo u sebe da bi ga žedni više i lakše gutali.
Varilo se dakle i s posve neočekivanim sastojcima, a varilo se i na neobičnim mjestima. Bilo je razdoblja kada su po kućama što su od vlastodršca dobivali privilegij kuhanja piva putovali pivski kotlovi, pa su se domovi s pravom varenja prepoznavali po ulaznim vratima koja su bila ogromna, da bi kroz njih mogla proći pomična varionica.
Iako postoji pučka mudrolija koja kaže: gdje je pivovara, nije potrebna pekara, aludirajući, naravno, na to da je pivo tekući kruh, ipak su pivovara i pekara česti suputnici, naročito u Bavarskoj, gdje često poduzetna obitelj uz pivovaru zna držati i mesnicu, a ima pivovara koje rade u garaži, u kojoj su vlasnici kuhali pivo kao homebreweri.
Sve je manje pivovara koje imaju vlastitu sladaru, ali nađe ih se još i one koje se drže te tradicije, a bačvarija u kojoj su se izrađivale dužice pa od njih onda pivska burad, spadaju u istu kategoriju nekad redovitih pivovarskih pogona, a danas rariteta koji opstaju samo iz sentimentalnih i turističkih razloga.
I jedno i drugo – sladaru i bačvariju imala je nekad i daruvarska pivovara, koja je sve do sredine sedamdesetih godina imala tako jaku strojarsku radionicu da je sama proizvodila većinu opreme za rad, uključujući perilice za boce ili transportere. Imala je i tvornicu umjetnog leda i organiziran prijevoz zapregama za prirodni led iz gradske ledane, i distribuciju piva konjskom zapregom, pa se na sjednicama radničkog savjeta tako odlučivalo i o prodaji isluženih konja i kupovini novih. Bavili su se organi upravljanja i drugim životinjama, jer je pivovara jedno vrijeme upravljala i ekonomijom svinja. Pivovara je u prvoj polovici 20. stoljeća u vlastitoj munjari proizvodila električnu energiju i prodavala je gradu za osvjetljivanje ulica i obiteljskih kuća, imala je i pogon za proizvodnju rakije i likera, uljaru, škrobaru, ili tvornicu za proizvodnju slamnatih tuljaka. A ti tuljci su služili za zaštitu boca od udaranja jedne o drugu u vrijeme dok se pivo transportiralo u drvenim sanducima bez unutrašnjih pregrada. Pivovara Daruvar, bila je u svoje vrijeme registrirana i za ugostiteljsku i svratištarsku djelatnost, vodeći pivovarsku pivnicu i restoran društvene prehrane, dakako i za maloprodaju piva i promet vina, a imala je i vlastiti slikopisni obrt, odnosno u pivovarskoj restauraciji prikazivala filmove za građanstvo.
Taj bioskop poznat kao „ton kino gradjanske pivovare Daruvar“ praktično je u vrijeme velike ekonomske depresije tridesetih godina spasio pivovaru od propasti, jer je kino bilo omiljena razonoda puka, koji je onda nakon projekcije filma ostao u pivnici popiti koje pivo.
