Slavne gostionice slavnih

O pivu kao zajedničkom nazivniku češke kulture već smo govorili. Češki umjetnici imali su svoje omiljene gostionice, gdje su pored glavne namjene – konzumacije – rješavali i svoje stvaralačke probleme. Svojom prisutnošću dizali su ugled tih gostionica. Prođimo samo dijelom Novog Grada Praškoga od Trga svetog Václava do Karlova trga, odnosno od Konjskog do Stočnog trga i vidjet ćemo, kako je ovdje vrvjelo ne samo stokom, nego i glasovitim osobama!

U Spaljenoj ulici blizu Perštýna je gostionica Kod Brejška, poznata po tome, što je u njoj bila svadba moga djeda i bake. Brejškovi međutim to ne spominju u svojim referencama; ponosno ističu da je k njima dolazio Jaroslav Hašek. Ali to bi mogla reći svaka i najopskurnija krčmetina. Hašek je bio poznati vagabund i ostavio je svoje tragove u mnogim lokalima; njegov akcijski radijus sezao je od Brejška čak do Banzeta u Nuslama i do Kravina u Vinogradima. A svoju Stranku umjerenog napretka u granicama zakona osnovao je 1911. godine baš kod Kravina, a nikako kod Brejška. Kao izabrani vođa te stranke održao je tamo programski govor, nazvan O svetima s motrišta pučko-gospodarskog, predavanje o rehabilitaciji životinja, o podržavljenju domara, o obrazovanju policijskih žbira.

U Spaljenoj ulici, nasuprot Brejšku bila je restauracija U Ježiška (Kod malog Isusa). Te kuće više nema, srušena je zbog gradnje stanice podzemne željeznice na Narodnoj aleji. redoviti gost tu je bio Jan Neruda (1834.-1891.), stari mladić, koji je išao kod Ježiška na ručak i večeru; imao je trajno rezervirano mjesto za svojim stolom. provodio je tu cijele večeri, dolazio je, kažu, poslije osam i ostajao do jedan iza ponoći. Dvadeset godina mlađi Ignat Herman (1854.-1935.) koji se na očigled divio majstoru, zapisao je njegov večernji menu: Neruda je počeo gustom juhom, nakon koje je slijedila čašica šljivovice. Potom govedina s umakom i knedlima, pa valjušci sa suhim mesom kao desert. Na kraju bi mu konobar zapalio virdžiniju. Očigledno nezdrav način života, ali nad tim se u to vrijeme nitko nije zabrinjavao. Ježišku su dolazili i drugi književnici: Vitězslav Hálek (1835.-1874.), Jakub Arbes (1840.-1914.), Josef Václav Sládek (1845.-1912.), znao je navratiti i Bedřich Smetana (1824.-1884.) i veleštovani liječnik i pisac Josef Thomayer (1853.-1927.). Osim njih nije manjkalo ni umjetnika, koji su napokon ovdje utemeljili i svoje Društvo Manes, kojim je predsjedavao Mikolaš Aleš.

U nedalekoj restauraciji U Pinkasu zadržat ćemo se malo duže – to je naime najstarija plzenjska pivnica u Pragu. Nastala je još 1843. godine, samo nekoliko mjeseci nakon prvog pojavljivanja plzenjskog piva (rođenog, kako znamo, 5. listopada 1842.). Iza pokretanja ove pivnice stajala su dva čovjeka – kočijaš Salzman i krojač Pinkas. Martin Salzman bio je porijeklom iz Hradka kod Rokycana i sa svojim voznim parkom pokrivao je teretni prijevoz između Plznja i Praga. U Pragu bi obično prespavao kod Jakuba Pinkasa, izučenog krojača, koji je, pak bio blizak poslu s pivom, pošto je u miraz dobio gostionicu u Perlovoj ulici. Kasnije je preselio na Jungmannov trg. Priča se da mu je kočijaš jednom prilikom dovezao dva vjedra plzenjskog piva; tek tako kao kuriozitet, jer to tada bila potpuna novost, koju je nedugo prije toga po prvi put skuhao pivar Groll. Jakub Pinkas postigao je s tim pivom veliki uspjeh, pa je s kočijašem Salzmanom sklopio posao. Više neće točiti nijedno drugo pivo osim plzenjskoga, a Martin Salzman će se brinuti da ga redovito dovozi. Navodno se pivnica u početku zvala U Švingulanta, ali su to gosti teško izgovarali, pa su je prekrstili prema imenu gostioničara. Tako se zove i danas – U Pinkasu¹.

Pivnica U Pinkasu od početka je svojim neuobičajeno kvalitetnim pivom privlačila poznatu klijentelu. Išao je tamo narodni preporoditelj Josef Jungmann (1773.-1847.). Nakon njega i František Palacky (1798.-1876.), koji je tu navodno nad svojim omiljenim svinjskim pečenjem s kožicom (opet primjer nezdravog života) i nad plzenjskim pivom snatrio o smislu češke povijesti. Isto to radio je – valjda ne samo iz obiteljske tradicije – njegov zet František Ladislav Rieger (1818.-1903.). Iz kasnijeg razdoblja među štamgaste ove pivnice spadaju pisac František Langer (1888.-1965.), glumci Zdeněk Štěpánek (1896.-1968.), Ladislav Pešek (1906.-1986.) i napokon Voskovec (1905.-1981.) i Werich (1905.-1980.). U Pinkasu su bili poznati po tome što pivo nisu kvarili prljavim cijevima, naime, uopće ih nisu imali, nego su konobari po pivo išli po stepenicama u podrum. Još se toga sjećam; tek kod posljednjeg preuređenja uvedene su pipe u cijeli prostor pivnice.

Josef Jungmann, kad je otkrio plzenjsko u Pinkasu, htio je i nakon smrti sjediti samu tu i nigdje drugdje. Gostioničar se toj njegovoj posljednjoj želji usprotivio: „Zauzimat će mjesto, a ništa neće konzumirati,“ protestirao je. Na kraju je pronađen kompromis, pa je Jungmannov spomenik postavljen u neposrednoj blizini Pinkasa, na Jungmannovom trgu. Jungmann nikad nije volio piti pivo stojećke – stoga, kako ste zacijelo i sami primijetili, ovaj preporoditelj i na spomeniku spokojno sjedi. Jungmannovim primjerom naumili su se povesti František Palacký a za njim i Rieger – zamisli su da će nakon smrti zasjesti pored Jungmanna u susjedstvu svoje omiljene pivnice do koje se iz njihova doma u ulici Palackoga moglo dobaciti kamenom. Ali, gradsko je vijeće odlučilo drugačije; proglasilo se je da Jungmannov trg zaposjeo Jungmann (doslovno!). Palacký je tako završio čak na Trgu Palackoga, kod Mosta Palackoga – bliže, navodno, nije bilo mjesta. Dobro da su ga barem postavili u sjedeći položaj! Ali su ga zato okrenuli tako kao da gleda preko vode prema smichovskoj pivovari – njega, obožavatelja pinkasovog plzenjskog piva! S Riegerom je pak došlo do potpunog nesporazuma. Šutnuli ga – jednako kao i Palackoga – daleko od omiljene gostionice, čak u Riegerov voćnjak, nisu mu dopustili ni da sjedi, nego su ga prisilili stajati (!), u pozi političara koji drži govor. Dostojanstvena nadmoć njegova lika, pak odaje, gdje bi umjesto toga radije sjedio.

Već sam govorio o nezdravom životnom režimu nekih pivopija. Unatoč tome, mnogi su doživljavali duboku starost. Mogli bismo to smatrati dokazom općeg blagotvornog utjecaja piva na zdravlje. Među pojedinim pivnicama postoje, međutim, značajne razlike u prosječnom životnom vijeku njihovih štamgasta. Usporedimo samo dvije gostionice, koje međusobno nisu previše udaljene – U Ježiška i U Pinkasu. Stalni gosti U Ježiška – Neruda 57 godina, Hálek 39, Arbes 74, Sládek 67, Smetana 60, Thomayer 74 godine. Redovni gosti U Pinkasu – Jungmann 74, Palacky 78, Rieger 85, Labger 77, Štěpánek 72, Pešek 80, Voskovec 76, Werich 75. Već na prvi pogled vidljiva je tendencija ka dugovječnosti pinkasovih štamgasta – prosjek 77,1 godina, odnosno za 15,3 godina više nego kod Ježiška! Onda nije čudno da su projektanti praškoga metroa također respektirali tu činjenicu i dali srušiti pivnicu U Ježiška, a U Pinkasu poštedjeli.

Blagotvorni utjecaj pravilnih posjeta pivnici U Pinkasu vjerojatno je određen ovdašnjom kvalitetom dobro njegovanog plzenjskog piva. Čudim se da plzenjski pivari još nisu u reklami iskoristili dugovječnost svojih konzumenata! Dobro bi se uklopio na primjer i Miroslav Horniček, koji je doživio 85 godina (1918.-2003.). Bio je porijeklom iz Plznja a smatrao je da nijedno drugo pivo osim plzenjskog nije dostojno toga imena. Jednom je za vrijeme kazališne probe otišao po pivo, a kad se vratio, razočarano je rekao: Nisu imali pivo, pa sam uzeo Budvar.

Uz sav dužni respekt prema Horničeku – glumcu i filozofu – moram primijetiti da je njegov stav nekorektan, jednostran i neistinit. I Budvar je također pivo, izjavljujem Horničeku usprkos! Osim toga, plzenjsko pivo samo po sebi nipošto ne jamči dugovječnost, ta je problematika ipak složenija. Minucioznim istraživanjem sam naime, ustanovio da se i Kod Ježiška točilo plzenjsko. Kako je spomenuta pivnica srušena i više nije moguće provesti usporedne studije, čini se da će razlog različitog životnog vijeka štamgasta dviju pivnica zauvijek ostati tajna.