Šeki

Sadržaj ekstrakta u osnovnoj sladovini   |   Petar Fehir   |   23.01.2020.     939

Šeki

Samo da znaš, podsjeti me prije par dana urednik, ovo ti je stoto štivo.

Jebote, mislim, al vrijeme leti.

Sjetilo me to na jednu epizodu sa šanka virovitičkog kazališa prije sto godina kad nas je ljubazna gospođa Paula, s druge strane šanka, obavijestila sličnom porukom – samo da znate ovo vam je već, ne sjećam se koji, štok.

Kad kažem nas, mislim na Šekija i moju malenkost.

Isti mi je taj urednik poslao jednu sličicu iz objektiva dragog zajedničkog prijatelja Tonyja Hnojčika, kliknutu prije sto godina, na kojoj je, pogodili ste, Šeki. Onog Tonyja koji nas, u društvu Šekija sad gleda s neke ljepše planete.

Pa, pomislih, možda bi se stoto štivo moglo nasloviti Šekijevim imenom. Njemu u čast.

Problem je što format ovih piskarija nije ni približno dovoljan za portret čovjeka koji mi je bio više od prijatelja – gotovo rodbina.

I ako je nekad bilo Boga i ako je On (ili Ona – ima i takvih teorija) dijelio darove, kod Šekija je to učinio i šakom i kapom.

Nisi znao jeli više rođen za centarfora, pjesnika ili glumca.

Mnogo je golova pozabijao, na raznim terenima i s mnogih pozornicama zadivio zaljubljene u teatar. Koliko je još šansi propustio samo on zna.

Igrali smo zajedno i na travi i na daskama. Mnogo sretnih dana okusili.

Ne bi, kažem, u Pivnicu stalo kada bih samo  krenuo opisivati te epizode. Al ajde...

SKOK S MOSTA

Igrali smo u Mostaru i uvečer prošetali čaršijom. Negdje na sredini mosta odluči Šeki skočiti. Mnogi su, veli, pa što ne bi i on. I što se on više i glasnije pripremao ja sam ga glasnije odvraćao. Počeo se lagano penjati, skinuo košulju i pozvao promatrače, kojih je svakog časa bilo više i više, da ga bodre. Nemoj! Ma hoću! Za petnaestak minuta skupilo se poprilično naroda. I tada, na njihovo razočarenje, Šeki obuče košulju. Ma dobro, onda neću.

ŠIBICARENJE

U jednom dijelu „El ja znam“ Šeki pokazuje publici kako ga je neki šibicar ojadio u vlaku kad se vraćao kući iz Beča gdje je bio na privremenom radu. Tako je bilo i u Kutini. I ponudi publici da nađe kuglicu ispod kutije šibica. Naklatio se baš neki što je baš radio u tom istom Beču, mahnuo sa 100 maraka i prihvatio igru. Šeki je bio vješt u premetanju pa ga je par puta okrenuo i ojadio za par stotina. Predstava se malo odužila, jer se dotični gospodin „pokajao“, ali pare nije dobio nazad. To nam je bila možda i najveća zarada od kazališta.

SUDSKA NAGODBA

Pozvao me jedno jutro sudac općinskog suda i kroz smijeh mi ispričao kako nas naš junak iz „El ja znam“ traži sudskim putem odštetu za autorstvo i kako bi bilo najbolje da se nagodimo s Mićom i Krezubicom, našim inspiratorima, da bi on mogao zatvoriti predmet. I nađemo se mi s njima, njima neugodno, nagovorio ih, kažu jedan šaljivdžija. U redu, pitamo mi, šta tražite. Mićo je tražio da mu svaki put kad se sretnemo u birtiji (a šanse za to su bile velike) platimo jedan mali konjak i jednu pivu. S konjakom ga, kaže, pali, a s pivom ga gasi. Pa je tako i bilo. A Krezubica je tražio od Šekija da mu da svoje nove cipele, jer su njegove popucale. Tako i bi. Šeki izuje cipele i obuje one popucale da ne ode bos kući. Ujutro ga, pričao mi, žena u panici probudila – e, netko nam je u kući. Kako znaš? Ma, eno nečije cipele kraj vrata.

I tako bih mogao do sutra. Sto godina. Za stoto štivo.

Ali neću.

Umjesto toga jedna Šekijeva, antologijska, iz naše zbirke, kršene na Bari, „Sadržaj ekstrakta u osnovnoj sladovini“.

PRSTENJE OD SLAME

Ti, dok si prala kosu
nad limenim lavorom
i pričala o dječacima sa ceste,
nisi ni osjetila
da počela je kiša
i kako prolazi vrijeme.


Pričala si o kolačima od blata,
o malenom psiću Žući,
o dječacima
što su se voljeli igrati rata
pa kradom jurili kući.


Bilo ti je smiješno
kako smo se, kad smo bili mali,
igrali tate i mame
i ono kako smo bili
svečani i veliki
kad smo na ruke stavljali
prstenje od slame.


Ti, dok si prala kosu
nad limenim lavorom,
nisi ni osjetila da je život
odjurio sa svojim žuborom
i da više nema rata
ni dječaka da prave
kolače od blata.


Veliki smo danas
i ne igramo se više tate i mame,
a ja sam za nas, ipak danas,
napravio dva prstena
od žute slame.

Foto Tony Hnojčik

Komentari


Podijelite ovaj članak




ArhivIzreke o pivu

Usta potpuno sretnog muškarca ispunjena su pivom.
Staroegipatska poslovica

Nacrtaj mi krigl

Jouvray-Presle - L idole dans la bombe-1_21.jpg
Jouvray-Presle - L idole dans la bombe-1_21.jpg





Najnovije iz kategorije Sadržaj ekstrakta u osnovnoj sladovini