Saga o pivu

U vrijeme kada se našim prostorima šire najrazličitije vrste hilijazama, političkih soteriologija te eskapističkih ideja i nada, na stolovima pri objedu i poslije njega i dalje je najprisutnije ono gotovo mitsko piće koje već više tisućljeća opija čovjeka i nerijetko uzdiže do ekstatičkih trenutaka ili pak do prigodne demencije trenutnih briga, pivo.

Već činjenica da Zagrebačka pivovara navršava sto i dvadeset godina, a pivo se dakako ovdje proizvodilo i pilo i prije, otklanja svaku sumnju o tome kako je riječ o slučajnosti. Stoga se s punim pravom može govoriti o alkoholnoj kulturi kao zasigurno najraširenijoj i najžilavijoj kulturnoj tradiciji u Hrvata i šire, daleko prisutnijoj nego što je pismenost, poštovanje vjerskih zabrana ili poznavanje povijesnih činjenica, književnosti i umjetnosti. Mađarski pisac Bela Hamvas svojedobno je ustvrdio kako postoji određena univerzalnost kada je u pitanju alkohol, pa je napisao: "Postoji samo jedan zakon pijenja: bilo kada, bilo gdje i bilo kako." Uistinu, zdravom čovjeku neovisna duha, kojem su strana ograničenja i zabrane mišljenja, dakle delikti tipični za svaku ideologiju, ni piće nije, niti može biti nešto što bi trpjelo indeks prohibitorum. Što se tiče piva, pokojna legenda i poznati pivopija Michael Jackson u predgovoru koji je napisao u jednom pivskom priručniku kaže: "Pivo je toliko popularno, najbolje prodavano alkoholno piće na svijetu, da se na njega često gleda površno." Da kultura ispijanja piva nije nešto površno, ustvari, i ne treba posebno dokazivati. Tako slikar Alfons Mucha u Pragu slika pivske muze, dok je kod nas Mencije Clement Crnčić slikao plakat upravo za Zagrebačku pivovaru. Pivnice po Engleskoj slikao je još John Henry Henshall (1856-1928), dok se u Njemačkoj tome posvećuju Adolf von Menzel i Max Liebermann. Pivo je i slikarska tema Pabla Picasa, Édourada Maneta, Edgara Degaa, Jean-Françoisa Raffaellija, Augustea Renoira, Ludwiga Meidnera, Marcela Gromaireije i drugih slikara. Sve to dovodi nas do toga da je život s pivom oduvijek imao i određenu misaonu potku u kulturnim krugovima, a nju je Otto von Bismark izrazio stavom kako "nije lako razljutiti čovjeka koji pije pivo i puši cigaretu".

Veoma drevni obzor mita o uskrsnuću, povezan sa izmjenom godišnjih doba i biljkama, sačuvan je u "Pjesmi o Johnu Barleycornu". Gotovo mitska personifikacija ječma (barley) postoji daleko prije nego što je nastao poznati album grupe Traffic "John Barleycorn Must Die". Pjesma u kojoj Barleycorn nakon smrti uskrsava kao pivo, kruh i viski bila je poznata još 1568. godine, no zapisao ju je i objavio škotski pjesnik Robert Burns po narodnoj predaji 1782. u kojoj se opisuju vegetativni ciklusi zemlje, te sadnja i žetva, to jest uskrsnuće. Izrazito je mnogo primjera piva u europskoj i američkoj literaturi, a čak se smatra da je moguće kako neki literarni žanrovi ne bi niti postojali da se nisu ispijale kašete piva. Kako bilo, možda najupečatljiviji opis pivnice, one "Kod kaleža" daje Jaroslav Hašek u "Dobrom vojaku Švejku", a o svom onom pivu i sudbinama s tim u vezi kod primjerice Bukowskog uopće ne treba niti pričati. To se gotovo više pije nego čita. A pilo se, dakako posvuda, pa i u oksfordskoj pivnici "Ptica i beba" gdje su se svojedobno družili Clive S. Lewis i njegov prijatelj John R. R. Tolkien, pisci fantasy romana. No, i oni manje skloni fantaziji također su voljeli pivo. Tako je Louise de Vilmorin, francuski pisac, pjesnik i novinar napisao da ‘život s pivom neće nikada izaći iz mode jer to pokazuje iskustvo. Moglo bi se reći da je posrijedi duboko ukorijenjeni instinkt samoodržanja, podsvjesna mudrost naše prirode, koja usprkos modernim izumima zahtijeva pijenje piva kao jedno od onih užitaka što mogu zaštititi i produžiti ovaj dragi i voljeni život."

Zagrebački list "Obzor" 1892. godine donosi članak o gradnji i osnutku Zagrebačke pivovare. "Tamo gdje za Zagrebčane Zagreb prestaje - iza Mandalice - digao se najedanput kao da je iz zemlje nikao, novi dio grada... lijepi i ogromni taj niz zgrada jest, Zagrebačka dionička pivovara i tvornica slada." Najme, budući da se u to doba povećala potražnja piva, pojavile su se i nove tehnologije a pivari s Kaptola i Gornjeg grada nisu mogli namiriti potrebe puka, grof Gustav Pongratz i barun Petar Dragutin Turković iniciraju izgradnju nove pivovare. Tako je 19. svibnja 1892. u Hrvatskoj eskontnoj banci na Trgu bana Jelačića priređena osnivačka skupština dioničkog društva Zagrebačke pivovare. Tvorničke zgrade gradile su se po nacrtima arhitekta Kuna Weidmanna, a izvođač radova bio je Janko Grabor. Pivovara je otvorena 12. srpnja 1893. godine s vrtom koji je posjedovao električnu rasvjetu, a to je svakako bila tada jedinstvena atrakcija. Inače, prvu zagrebačku pivovaru u današnjoj Basaričekovoj ulici na Gornjem gradu osnovao je još 1740. godine Franjo Tobias Hosz. Nju je grad otkupio 1744. godine i davao u najam različitim vlasnicima. U njoj su održavane kazališne i putujuće predstave, a glavna konkurencije bila je pivovara kaptolskih kanonika otvorena 1750. godine. Nova gradska pivovara na uglu Nikolićeve i tadašnje Bolničke ulice pokrenuta je u 19. stoljeću pa je ova u Basaričekovoj prestala s radom. Ovaj tip malih pivovara koje su imale tridesetak sjedećih mjesta i boltu za pečenje rakije posve su istisnuli novi industrijski pogoni kakva je bila Zagrebačka pivovara dioničko društvo, ili Karlovačka pivovara koju je 1854. godine u Dubovcu kraj Karlovca utemeljio Barun Nikola Vranyczany.

Zagrebačka pivovara tako već sto dvadeset godina proizvodi svijetlo Ožujsko pivo nazvano tako zato što se nekada držalo da se upravo tog mjeseca rade ona koja su najbolja. Ovo novo i jubilarno, Ožujsko120, crvene je boje i veoma zanosno. Spomenimo i za prave pivoljupce i crno pivo Tomislav koje se pojavilo 1925. godine a toči se do danas u čast tisućite obljetnice krunidbe kralja Tomislava (925.). No, da to nije slučajno zna se već i od prije. Još je Shakespeare napisao kako je "pinta piva kraljevska hrana." Naravno, bilo je to u doba kada se pivo proizvodilo samo zimi i u malim količinama. U srednjem vijeku Njemačka, Nizozemska i Engleska prave su pivske zemlje, a brojnim ilustracijama, tekstovima, grafikama i slikama to dočaravaju Bruegel, Rubens, Frans Hals, Rembrandt, Pieter de Hooch, Vermeer itd. Pivari, seljaci, težaci, žene, fratri, velemože i drugi, tu su narisani u jednom zrelom nadzdravičarskom tonu uz čaše, krigle i kupe pune piva. Ustvari, tek je razvoj znanosti omogućio da se pivo od sredine 19. stoljeća može proizvoditi tokom cijele godine. Prije toga proizvodilo se zimi fermentacijom (divljeg) ječma ili pšenice, a u prapovijesti se čuvalo u smolom namazanim košarama, mjehovima, izdubljenim deblima, pa čak i u velikim školjkama. Bilo je vezano uz kultove i rituale jer je, ako je bilo duže fermentirano postajalo jače i dovodilo do pijanstva, pa je ponekad smatrano nadnaravnim napitkom. Isto tako, u velikim civilizacijama starog svijeta bilo je rašireno društveno piće i oblik hrane, a obrok u Mezopotamiji ili Egiptu činio je jedan kruh i dva vrča piva. Tako se pivo naziva i "tekući kruh". Neki zato danas smatraju da pivo nastaje istodobno s kruhom, te da je veoma teško utvrditi što je nastalo prije, ali je posve sigurno da je ono piće koje se pije već u ranim poljodjeljskim kulturama. Tamo se ono pilo pomoću slamki zbog ostataka žitarica koje ostaju na njegovoj površini za izrade piva, a vrlo je vjerojatno kako su ga prve radile žene koje su se bavile poljoprivredom i kuhanjem. Ninkasu je Mezopotamijska božica piva, dok se u Egiptu ono veže za božicu Hator, dok recimo, finski ep Kelevala smatra kako su pivo na svijet donijele tri žene dok su pripremale neku svadbu.

Kai Briket Smith u antropološkom djelu "Putovi kulture" na osnovu mnogih primjera izvodi zaključak kako u rano doba, kao i kod primitivnih plemena, ideja trezvenosti nije jako popularna. Takva ideja dolazi do izražaja tek u visoko razvijenim religijama budizma ili islama, dok su prije toga alkoholna pića često smatrana dijelom svetoga. Pivo se pravilo i vrenjem škroba ili prosa, a u Južnoj Americi žvakanjem kukuruza i manioke što se ispljunulo u veliki vrč gdje se zbivala fermentacija. O važnosti piva arheolozi i antropolozi ponekad koriste kovanicu "beerbread" koja spaja i pivo i kruh u istu riječ kako bi dočarali značenje toga pića u drevno vrijeme. Pretpostavlja se kako je povijesni izvor piva u ranim kulturama koje su postojale na Bliskom istoku i gdje su se kasnije razvile Sumerska i Babilonska civilizacija. Tu se pivo proizvodilo još prije 6000 godina vrenjem ječmenog šećera i pšenice, i smatra se kako je pivo od tamo preneseno dalje, u Egipat, Perziju, Grčku i drugdje. I kasniji su narodi, Germani, Skiti, Sarmati, Slaveni također znali proizvoditi pivo. Ono se proizvodilo bez hemlja i bilo je kiselo, pa su mu dodavani začini pelin, glog ili šafran. Hmelj je u pivarstvo ušao u ruskom gradu Novogorodu koji je u ranom srednjem vijeku bio Venecija sjevera gdje se pisalo jedinstvenim pismom urezivanim na brezove kore. U ostalu Europu upotreba hmelja dolazi zahvaljujući hodočasnicima koji su to uveli u samostanske pivare iz "medicinskih" razloga, ali i zato što je hmelj pridonio jačem konzerviranju piva. Ono je tada počelo sloviti i kao svojevrsni ljekoviti napitak te se moglo piti i u doba posta. Godine 1516. nastaje u Bavarskoj čuveni Njemački zakon o pivu - Deutsche Reinheitsgebot. On je određivao kako se pivo smije proizvoditi samo iz vode, hmelja, kvasca i slada, te je na bačvama bilo istaknuto kako je pivo proizvedeno prema Njemačkom zakonu o čistoći piva. Isti je i danas ugrađen u suvremeno zakonodavstvo.

Ipak, daleko prije, u čuvenom Hamurabijevom zakoniku napisanog klinopisom na stupu od crnog diurita još u 17. stoljeću p. n. .e. n kaže se: "Pivo ne smije sadržavati previše vode i ne smije se prodavati po previsokoj cijeni." Ono se spominje i u epu o Gilgamešu, a Babilonci su poznavali 16 vrsti piva, a Asirci i Sumerani više od 70. U Indiji ono je poznato pod nazivom ‘džavara" dok se u drevnoj Kini proizvodilo od riže. Frigijci koji su se u paleo-balkanskim seobama tijekom drugog tisućljeća prije naše ere naselili u Maloj Aziji odlazeći iz povijesne Trakije pripremali su pivo od ječma, prosa i drugih biljaka. Tračani se i inače smatraju prvim europskim pivopijama, a povjesničar Helaniku u 5. st. p. n. e. piše kako su ga radili od raži. Uostalom, bog Dioniz kojeg Grci zajedno s Orfičkim misterijama preuzimaju od Tračana i koji je rani primjer mita o uskrsnuću u staroj Europi istodobno je i "Bog piva". Platon je smatrao kako je "mudrac onaj koji je izmislio pivo." Zanimljivo je i to kako su istraživači iz Narodnog muzeja u Edinbourghu na jednom od Hebridskih otoka pronašli godine 1985. posudu od gline s nepoznatim sastojcima. Tako se potvrdilo da je još u neolitu spravljano pivo od zobi, ječma, meda i paprati. Uostalom, što bi značajnije govorilo o pivu nego to da njegov naziv "bira" dolazi od korijena latinskog glagola "bibere" što znači - piti. Za razliku od stvarne i usmene povijesti piva, njegova pisana povijest započinje 3400. godine prije naše ere od kada potječu glinene pločice pronađene u sumerskom gradu Uruku s poreznim potvrdama označenim znakovima vrčeva s pivom.

Ipak, pokojni povjesničar Peter Damerow s instiuta Max Plank u Berlinu, prije nekoliko godina doveo je u pitanje karakter piva u drevnom svijetu. Na osnovu njegovih istraživanja, drevno "sumersko pivo" sadržavalo je veoma nizak postotak alkohola, pa je zato on doveo u sumnju kako bi se to piće (bappir) uopće moglo nazivati pivom. Analizirajući himnu boginji Ninkasai, božici piva, nije u njoj pronašao da se radi o fermentiranom napitku. Ipak, istraživanja ukazuju da se već za neolitske revolucije prije 11 tisuća godina proizvodilo piće hladnim muljanjem žitarica, a postotak alkohola u njemu ovisio je o količini dodane vode. Dakako, ti su napitci, svojevrsno pra-pivo, bili dakako posve drugačijeg okusa i vjerojatno ne s toliko alkohola kao današnja piva. Sve to pokazuje na dugu tradiciju koju alkoholna kultura predstavlja u povijesti čovječanstva, kao i to da je pivo neodvojivo od čitave goleme mitopoetike čovjekovog razvoja i opće povijesti hedonizma.

Uz dopuštenje autora prenosimo s internet portala Hipnotika.hr

Marijan Grakalić, zagrebački je novinar i pisac, rukotvorac mitopoetičkih kipaca, ljevač olovnih vojnika, minijaturist, istraživač i teoretičar alternativne kulture, te čovjek raznovrsnih zanimanja rođen 1957. godine u Požegi. Obrazovanje je stekao na Fakultetu političkih nauka i Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Jedan je od pokretača časopisa Zoon Politikon (1978.). Pisao je u Quorumu, Pitanjima, Poletu, Danasu, Večernjem listu, Odjeku, Startu, Mladini, Nonu i drugim dobrim listovima i časopisima osamdesetih. Od godine 1989. pa do 1992. vodio je neovisan mjesečnik Azur journal i istoimenu nakladničku kuću, a potom je direktor nakladništva u tvrtki »Mladost d.d.«. Godine 1993. pokreće vlastiti posao. Živi i radi u Zagrebu. Knjige: Ljubljanski proces, Emonica, Ljubljana 1988., Gospa iz Međugorja, Vjesnik, Zagreb 1989., Nesretna fortuna, AŠ Delo, Beograd 1989., Domovinski rat - interwievi, Azur, Zagreb 1993., Duhovnosti novog doba, Reta, Zagreb 1995. i sada U pandžama pohotnog Zmaja. (Izvor: Bloger.com)

Ilustracije:

Naslovna: Edouard Manet - Women Drinking Beer

Edouard Manet - Bar At Folies Bergere

Auguste Renoire - Le Moulin de la Galette

Edouard Manet - Au Cafe

Adriaen van Ostade - Seoska krčma

Gabriel Metsu - Old drinker

Brouwer - Een Taveerne

Edouard Manet - Cafe Concert

Edouard Manet - Le bon bock

Edouard Manet - Cafe Concert

Brouwer - De Drinkers