Ono izvorno Grubišno je imalo četiri pjesnika. Ako ne računamo haiku.
U Novom Grubišnom, kako bi se ovo sada trebalo zvati, sigurno ih ima još.
Ali u našoj legendi o Grubišnom bilo ih je četvorica.
Dobrih muzičara i bendova bilo je i više. Jedno solidno kazalište. Odličnih slikara i jedan vrhunski kipar.
Malo li je za jednu osrednju palanku?
E, sad. Dvojica od te četvorice su često djelovala u paru. Tako su, davne, 1983. godine sakupili po naramak stihova i ispleli ih u jednu tananu, mekoukoričenu knjigu. Tridesetak, više manje, ljubavnih pjesmuljaka, ilustriranih, a od koga drugog, ako ne od Ćićija.
Najsloženiji zadatak bio je naslov. Kako je krstiti?
Nadjenuti joj neko ime koje će oslikati i dah i duh.
Neposredno prije predaje u tisak naši su autori sjeli na terasu Bare, nedaleko od Grubišnog, i uz Staročeško gruntali i gruntali. Pa opet staročeško. Pa gruntali. Skoro kao Baltazar. I onda, kad se već činilo da ni jedna od ideja neće zadovoljiti "unutrašnji pjesnikov narativ", ugledaše naziv. Bio im je pred očima. Pred nosom. Otisnut na grudima zelene boce. Na deklaraciji.
"Sadržaj ekstrakta u osnovnoj sladovini"
Ostalo je povijest.
Kao, na žalost i ona dva pjesnika. I uz moju najveću tugu i onaj prvi. Šeki. Vladimir Šelović. Moj drug.
I kao što Arsen reče: znam da će još biti mladosti, ali ne više ovakve..., tako je to i sa pjesnicima.
Tajnu naslova sam otkrio na poticaj radoznalog urednika Pivnice. A čuvao sam je dugo.
Jer, i sam sam tada bio na onoj terasi, na Bari.