Revanche
Budući da je za njegova posjeta groblju već došlo vrijeme ručku i da se prilično umorio penjući se na brdašce na kojem je ono bilo smješteno, odlučio je objedovati. Iako je prolazeći gradom prošao pokraj nekoliko gostionica, za prvi izvanpansionski obrok odlučio je poslušati savjet recepcionarke. Sjeo je u vrtnu restauraciju hotela Böhm.
– Gospodin izvoli? – čisteći mrvice sa stola oslovi ga konobar, kojem je na pločici s imenom pisalo da se zove Ferdinand Terzić.
– Želio bih nešto pojesti. Imate li u tom pogledu možda kakvu preporuku? Također zanima me kakvo pivo točite ovdje – reče Prohaska.
– Izvolite špajz-kartu, a danas bih toplo preporučio ajngemahtec, mesnu roladu s pire krumpirom te za desert naš specijalitet - dizane kolače s pekmezom gospođe Böhm. Od piva točimo Staročeško, koje dovozimo u bačvama iz Daruvara, i domaće Bauer pivo, koje se proizvodi u maloj lokalnoj pivari.
Prohasku zagolica pomisao da u gradiću S. popije čašu Staročeškog, ali ipak se prilikom prve narudžbe odluči za domaću pivsku varijantu:
– U tom slučaju, špajz-karta je nepotrebna. Prije ručka donesite mi samo kriglu Bauer piva i novine – zamoli Prohaska konobara, kojeg su povici s drugih stolova učinili pomalo nervoznim.
Pojavio se nakon nekoliko minuta. Vrlo pažljivo je pred gosta postavio podmetač i na njega spustio kriglu, preko čijeg ruba se gotovo prelijevala bogata pivska pjena. Ispod ruke držao je novine.
– Oprostite, Jutarnji list danas nismo dobili, ali zato imamo najnovije Gradsko zrcalo – reče te Prohaski ljubazno pruži novine formata nešto manjeg od uobičajenog – Lokalne su, ali nadam se da će poslužiti.
Prohaska mu je zahvalio te otpio prvi gutljaj piva. Bilo je lijepe, zlatne boje, sa stabilnom dozom gaziranosti, bogata okusa i optimalno gorke pjene. U tom trenutku pomislio je da bi Bauer pivo moglo pridonijeti tome da dani provedeni ovdje budu nešto zabavniji. Osjećao je da je danas napravio mnogo – prvi, dakle i najvažniji, korak prema rasvjetljavanju tamnih dijelova vlastitog života. I što je najvažnije, sve je teklo relativno glatko bez većih problema. Stoga, uživao je u pivu koje je pio prije ručka, kako je volio reći, natašte. Spadao je u onaj krug pivopija koji su mnogo više uživali u pivu prije, negoli tijekom ili poslije obroka.
Ispijajući, dakle, svoje prvo pivo i čitajući Gradsko zrcalo, za oko mu je zapeo članak Seneška u gostima kod Vegeške[1]. Tekst je bio zanimljiv:
”Nakon dugo vremena imali smo prilike vidjeti jednu lijepu nogometnu utakmicu. Našu domaću Senešku, kako domaći kibic voli nazvati S.N.Š.K, ugostila je V.G.Š.K. iliti Vegeška iz V-e. Vegeška počinje, no, nakon nekoliko časaka otima im Seneška loptu i u oštrom tempu navaljuje na protivnička vrata. Bekovi odbijaju i sad počinje oštra igra na Vegeškinoj polovini igrališta. To je zato što oni igraju mlitavo dok Seneška igra sve bržim tempom. Najednom se promjenjuje; Vegeška oživi i centar polučuje jedan gol. Seneška igra još uvijek istim tempom na strani Vegeške, no, izvrsna obrana ih uvijek odbija. Osobito je sve zadivila hladnokrvnost Vegeškina vratara. Pri svršetku prvog poluvremena prodire navala Vegeške i centar tuče gol. U drugom poluvremenu napinje Seneška sve sile, ali kako nema nikakvih kombinacija, dobiva i treći gol usprkos svojoj pojedinačno dobroj momčadi. Treći gol polučuje centarhalf. Pri svršetku igre postaje kritično za Vegešku. Seneškin centar prelazi bekove i tri koraka pred golom tuče. Ali golman izbija loptu i malo potom dobiva Seneška i četvrti gol. Kod Seneške bio je najbolji momak centar Ivica Gregorić, dočim najslabiji golman, Vegeška je imala dobrih kombinacija pa se ne da točno ustanoviti kvaliteta pojedinih igrača.
Kao suci fungirali su prvo poluvrijeme gospodin Fister, a drugo poluvrijeme gospodin Ivesa. Kako su obje ekipe bile utakmicom i tempom zadovoljne, odmah je dogovoren i revanche meč, koji se ima odigrati 3. kolovoza 1919, ovaj puta na Seneškinu igralištu u S.”
Prohaska je zadovoljno odložio novine u stranu, radeći mjesta konobaru Ferdinandu da postavi zdjelu s ajngemahtecom. Bio je strastveni ljubitelj nogometa i još strastveniji navijač Sportovnog kluba Slavia iz Praga. Nije to, doduše, bila ona Slavia koju su znali ljubitelji nogometa po cijeloj Europi, već njen manji imenjak iz praške četvrti Pankrác. Ali svejedno, Prohaska je bio redoviti posjetitelj na utakmicama, a ponekad je znao otići s klubom i na kakvo gostovanje po praškoj regiji. Kako je prodaja njegova obiteljskog imanja bila zakazana za četvrti dan mjeseca kolovoza, imat će priliku vidjeti kakav se to nogomet igra u njegovu rodnom gradu. To ga je oraspoložilo te je upitao konobara, koji je upravo na stol spuštao zdjelu juhe koja se još pušila:
– Gospodine Ferdinande, želite li i Vi možda nešto popiti, da nazdravimo za pobjedu Seneške u revanche meču?
– Hvala lijepa, možda malo kasnije, sada je prevelika gužva. Znate, vrijeme ručka je. Ali molim Vas, slobodno me zovite Ferdo. Tako me zovu moji u Sarajevu, a i većina gostiju ovdje – odvrati mu konobar – A što se meča tiče, bit će teško. Naši dečki treniraju svaki dan, ali postojimo tek nekoliko mjeseci. Mladi su i neiskusni.
– A gdje treniraju, molim lijepo? – zainteresira se Prohaska.
– Na ledini ispred nove crkve – odgovori mu Ferdo – Svaki dan u sedam navečer.
Prohaska mu zahvali, gotovo siguran da će večer prikratiti praćenjem treninga Seneške.
[1] Članak gotovo identičnog sadržaja objavljen je uistinu u to vrijeme u
jednim lokalnim novinama, ali nikako u Gradskom zrcalu u S.
(odlomak)
Kratki sadržaj romana Revanche
„Doista, gdje ti je blago, ondje će ti biti i srce“ – Evanđelje po Mateju 6, 21
Vrijedi li i obrnuto?
Nakon četrdeset godina Prohaska se radi ostavinske rasprave vraća u rodno mjesto, iz kojega je kao petogodišnjak odveden poslije očeve smrti i majčine hospitalizacije. Idiličan gradić S. pod kolovoškom omarom za praškog mešetara Prohasku, ljubitelja nogometa i dobrog piva, postaje mjesto suočavanja s prešućenom stranom obiteljske povijesti, poprište održavanja revanche derbija dvaju lokalnih nogometnih rivala te mizanscena borbe za prevlast, gramzivosti, razarajućih strasti i bešćutnosti koji poput sjene slijede Prohasku u, do tog ljeta 1919., izbjegnutu obiteljsku sudbinu.
O piscu
Oliver Jukić rođen je 10. lipnja 1974. godine u Osijeku. Od 1975. živi u Slatini, osim kraćih vremenskih intervala kad je radio u Pragu i Ljubljani. Na Fakultetu elektrotehnike i računarstva u Zagrebu doktorirao je 2012. godine. Autor je više od četrdeset znanstvenih i stručnih radova, romana "Sudačka nadoknada", "Revanche" i "Bablje ljeto", zbirke kratkih priča "Sto lica oporbenog psa", knjiga "Priča o NK 'Slatina'" i "Slatinski župnik Julije Bürger" te udžbenika "Uvod u telekomunikacijske mreže" i "Uvod u građu računala". Pobjednik je Natječaja za kratku priču – satiru Slavko Kolar 2016. godine, na kojem je 2019. osvojio treće mjesto a 2018. bio finalista. Trenutačno je dekan Visoke škole za menadžment u turizmu i informatici u Virovitici. Nositelj je Spomenice Domovinskog rata. U slobodno vrijeme bavi se tenisom, nogometom i glazbom.
