Renesansno pivo od koprive

Tijekom ovogodišnjeg šestog Renesansnog festivala, što se u Koprivnici priređuje u spomen na udjeljivanje mjestu povelje slobodnog kraljevskog grada na svoje su došli ljubitelji starina, viteških igara, drevnih zanata i koječega drugoga, ali ponajprije žedni. Središnja je tema festivala naime bilo - srednjevjekovno pivarstvo.

Pivo se stoga moglo sresti na svakom koraku golemog prostora na mjestu održavanja priredbe - gradskim bedemima i opkopu, točio se svježi Pan, predstavljao hmelj i ječam, pivovara Carlsberg priredila je tradicionalni Dan otvorenih vrata, na kojem je predstavila svoje novo, tamno pivo, a istaknuto mjesto srednjevjekovnog derneka zauzimala je pivovara, gdje je prezentiran onovjeki način proizvodnje zlatnog soka i na kušanje ponuđeno pivo skuhano s biljkom koja je gradu domaćinu dala ime - koprivom.

Tomu će se pak začuditi samo onaj tko o pivu ne zna baš puno, jer kopriva se kao jedan od mogućih dodataka napitku od ječmenog slada etablirala još poodavno, pa zamalo i u tom narečenom srednjem vijeku. Naime, još u 17. stoljeću koprivu su u pivo dodavali pivari na britanskom otočju, a tu biljku, od koje mnogi zaziru, a koja sadrži vitamin C, pomaže u vezivanju željeza u tijelu i pročišćuje krv, te tako uspješno štiti od viroza i prehlada, u Engleskoj i Škotskoj mnogi u pivo dodaju i danas.

Možebitno čuđenje dolazi od skromnog poznavanja piva i uvjerenja da je pivo samo ono što nam serviraju multinacionalni pivarski molosi, a izrađuje se od vode, ječma, hmelja i kvasca. Naravno, i kukuruzne krupice. To je, međutim, daleko od istine, jer oduvijek se, a podsjetimo da je pivo poznato već barem sedam tisućljeća, u proizvodnji piva koriste mnoge vrste žitarica, uz ječam dakle i pšenica, zob i heljda, a u mnogim krajevima i riža, a do 13. stoljeća, kada se počeo koristiti hmelj, koji je danas najčešći i najpoznatiji pivski začin, radi poboljšanja okusa tekućine koristile su se mnoge i premnoge stvari, od meda, pelina, šafrana, gloga, korijandera, mirte, đumbira, do svakojakog voća - višanja, trešanja, malina i borovnica. U sveopćoj modi vraćanja korijenima pivari često eksperimentiraju okusima, pa danas možete naći i piva s okusom banane, manga, čilija ili papra.

Kopriva i pivo, dakle, nisu nipošto nepoznata niti neobična, a pogotovo ne čudna kombinacija, a u Češkoj se recimo za njom poseže kad se kuhaju uskrsni specijali, koji se u toj zemlji redovito na tržište plasiraju na Veliki četvrtak. Taj dan uoči najvećeg kršćanskog blagdana Česi zovu „zeleni četvrtak" pa se za tu prigodu kuha zeleno pivo, a neke pivovare ga u zeleno bojaju - koprivom. Stoga nije nikakvo čudo da je u Koprivnici na manifestaciji koja je za središnju temu imala srednjevjekovno pivarstvo, ponuđeno pivo od koprive.

„Sve je krenulo od kolege Krešimira Hruškovca, koji je i sam vitez u jednom od društava," rekao nam je Miroslav Šuvak, jedan od trojice pivara, koji su kuhali pivo od koprive. „On je s Renatom Labazanom, direktorom koprivničke turističke zajednice i glavnim meštrom manifestacije, dogovorio kuhanje piva, a onda je ponudio Marku Filipinu i meni da mu u tome pomognemo." Kako je tema festivala srednjevjekovno pivarstvo, i kako se zna po čemu je Koprivnica dobila ime, nije trebalo puno da se iskristalizira ideja o kuhanju piva s dodatkom koprive. „Pivovara Carlsberg nam je osigurala slad, većinom pilsner slad, ali i još dvije vrste, od kojih je jedan karameliziran. Koprivu smo dodali u posljednjih pet minuta kuhanja slada, ali kako visoke temperature uništavaju sve korisne sastojke koprive, primijenili smo i metodu koju mi pivari zovemo dry hopanje - suho hmeljenje, samo smo umjesto hmelja koristili koprivu."

Radi se o pivu tipa ale, što je kod mini pivara, hobističkih kuhara, pretežna vrsta piva koja ih uopće zanima. Uostalom, i primjereno je srednjevjekovnoj pivskoj priči, jer se u to vrijeme i kuhalo samo postupkom gornjeg vrenja. Doduše, negdje krajem srednjeg vijeka bavarski su fratri otkrili donje vrenje, kada su pivo, želeći ga sačuvati što duže, skladištili u hladnim podrumima, pa su primijetili da na niskim temperaturama kvasci padaju na dno i da vrenje duže traje, a i tako dobiveno pivo ima veću trajnost. Zato su tako dobiveno pivo nazvali lager, od njemačke riječi za skladište. Naši su pivari također dobro zaključili da u tom tipu piva kopriva više dolazi do izražaja, u što su se mogli uvjeriti svi koji su uspjeli kušati renesansni specijal.

Do konačnog rezultata došli su metodom pokušaja i promašaja, a dobili su ga od treći put, u međuvremenu izbjegavši prvobitnu neugodnu završnu gorčinu kondicioniranjem vode. Za sve je to bila prava avantura, jer oni kao hobistički pivari u pravilu kuhaju u posudama od dvadeset litara, a za kuhanje 300 litara festivalskog piva koristili su posudu od pedeset litara. Da je uspjelo potvrdili su svi kojima su pivo ponudili, pa i kralj i car Ludovik I. Anžuvinac, koji je prije izdavanja povelje slobodnog kraljevskog grada i osobno gutnuo iz keramičkog vrča, te koprivovom pivu digao palac gore!

Renesansni festival počinje povorkom sudionika, povijesnih društava i viteških supina, kojih se ovoga puta okupilo trideset, od čega polovica iz Hrvatske, a ostali iz Austrije, Mađarske, Češke, Slovačke, Poljske, Slovenije i Italije, ukupno oko tisuću sudionika originalno kostimiranih i naoružani ne samo kopljima, mačevima, lukovima, strijelama, samokresima, kuburama, mušketama i prangijama, nego i golemim znanjem i svakojakim prigodnim vještinama, pa i vještinama gutanja vatre, žongliranja, proricanja sudbine gledanjem u dlan i štatijaznam, a nisu izostali ni putujući cirkusanti, pjevači i svirači i mnogo toga, pa ni gubavci, čiju su poveću skupinu smjestili pod mostom koji vodi prema kraljevskoj pozornici.

I baš kad smo nakon kušanja piva u prostranoj drvenoj pivovari prolazili pored pozornice, moja draga prijateljica i nekadašnja kolegica Jadranka Lakuš, koja je odlično moderirala program, obznanila je kako je eto „odrađeno i ceremonijalno odnošenje hrane gubavcima, a sada bismo mogli probati i to pivo od koprive, jer čujem da je gotovo..."

„Gotovo je, gotovo," prasnemo mi u smijeh, jer kad smo odlazili iz pivovare Krešo, Marko i Miro su, sve brišući znoj s čela, morali naginjati bačvu da bi iz nje nešto iscurilo, a red nestrpljivih kušača s kriglama u ruci, koji su došli po svoj besplatni uzorak, bio je još dug i vijugav. Dakle, neće biti ništa ni za Jadranku, ni za Ludovika Anžuvinca i njegovu svitu, ni za kmeta, ni za dvorsku ludu... Barem od ove bačve, a onda će na slijedeću trebati pričekati do slijedećeg dana.

Glavni program odvijao se u subotu i nakon toga ostala su još dva dana festivala, od ukupno pet. U tom je vremenu prikazan zavidan broj svakojakih programa, od lutkarske predstave o kralju i kraljici, izložbe starih hrvatskih knjiga, natjecanja u gađanju lukom i strijelom, hvatanja veprića, nastupa zabavljača, trbušnih plesačica, prikaza noćne opsade grada, podizanja lomače, pa sve do najvećeg srednjevjekovnog prodajnog sajma u ovom dijelu Europe ii do lova na pivsku coprnicu, što je također autentičan srednjevjekovni ritual, budući da su za onodobno učestalo kvarenje piva optuživali pivske vještice, koje su progonili, hvatali i - spaljivali na lomači. Posljednja pivska vještica spaljena je 1581. godine.

Jedna od ovogodišnjih novina bilo je potpuno izbacivanje plastike s Renesansnog festivala, pa se sva hrana posluživala u drvenim posudama, a piće u keramičkim kriglama i čašama, specijalno izrađenim za ovu prigodu, s logom festivala, koje su posjetitelji mogli iznajmiti uz kauciju. Oni koji su vratili kriglu dobili su nazad svojih 25 kuna, a oni koji su htjeli suvenir na ovu sjajnu feštu, mogli su je odnijeti kući. Festival je bio odlično posjećen, a nama se činilo i besprijekorno organiziran, pa domaćinu skidamo kapu do poda. Naravno, i preporučujemo da pivo od koprive ostane u ponudi fešte i slijedećih godina, kada se glavna priča koprivničke renesanse bude vrtjela oko neke druge teme.