Renato Baretić u belgijskom pivskom raju

Moje pivsko iskustvo   |   Renato Baretić   |   30.10.2008.     7601

Renato Baretić u belgijskom pivskom raju
"Nakon utakanja u čašu, pustite da pivo kratko odstoji, kako bi došlo do potpune interakcije između ugljičnog dioksida u njemu i vanjskoga zraka. Za svaki slučaj, da biste to pospješili, zavrtite čašu lagano nekoliko puta. (...) Uzmite mali gutljaj piva, tako da vam u ustima ostane i malo zraka; provaljajte pivo preko cijelog jezika kako biste mu osjetili okus, a onda, prije gutanja, izbacite taj zrak iz usta izdisanjem kroz nos, da biste uz osnovni okus ispravno doživjeli i onaj posljedični..." ("Vodič kroz belgijska piva", str 26., edicija "Petit Futé", nakladnik Neocity, Bruxelles, 2005)
"Ma, nek ti mater tako pije pivo!" – rekao sam, zaklopio netom kupljenu knjižicu, pa od gazde gostionice "Le Chat Moin" (u prijevodu "Mačak - redovnik"!) u Enghienu / Edingenu naručio Leffe Blonde, da krenem od nečeg poznatog, a i uspostavim čim prije, je li, što potpuniju interakciju između svoga pivoljupstva i Belgije kao takve. Naime, ako kojim slučajem niste čuli, ja jako volim pivo, a Belgija je početkom 20. stoljeća imala gotovo 3.000 (slovima – tri tisuće!!!) pivovara, da bi do danas spala tek na tričavih 150, u kojima se proizvodi i puni - pih! - petstotinjak različitih vrsta piva. Usporedbe radi, ako ni to ne znate, Belgija je površinom velika otprilike kao polovica Hrvatske... - Ne služimo Leffe – odgovorio je gazda hladno na engleskom ala "Allo, allo", - ali imamo nešto slično, samo puno bolje, jedno novo pivo, valonsko, tu iz okolice... - Da, apsolutno, naravno, dapače! – uzvratio sam ugrizavši se za jezik: Leffe je flamansko pivo, a ja sam sad u Valoniji, s druge strane željezničke pruge koja označava "meku granicu" u ovoj kraljevini koju poznavatelji političkih prilika zovu "Balkanom bez oružja", a iskusniji Zapadni Balkanci – najzapadnijom zemljom Balkana...
Gazda mi je ponosno donio i natočio Abbaye de Forest – Blonde, pivo jantarne boje, napravljeno u Sillyju po staroj benediktinskoj recepturi. Budući da je gazda ostao uz stol, dvaput sam zakrenuo čašu, uzeo mali gutljaj, mućkao ga po ustima, ispuhnuo zrak kroz nos, progutao pivo, sve po PS-u, pa krenuo mmmmmmakati, ala "Allo, allo" u ogledalu:
Tre bjen, tre bjen, kel bo buke, tre bo...
Čim se zadovoljni gostioničar povukao za šank, rekao sam tiho Ivani Sajko: "Bemti, šta je teško, ima u njemu barem osam gradi!". Vraga, na etiketi je pisalo da ih je samo šest i pol, baš kao i u Leffe Blondeu. Nisam tad još ni slutio što me sve čeka...
Kolegicu Ivanu i mene u Belgiju je na mjesec dana pozvala flamanska književna organizacija Het Beschrijf, e da bismo tamo u miru božjem lijepo pisali svoje nove dojmljive uratke. Smjestili su nas u selo Vollezele, u predivnu ladanjsku vilu Hellebosch, okruženu šumom, voćnjacima, livadama i – kišom. Trinaest dana ta je kiša padala bez prestanka, a preostalih petnaest s prestancima. Kratkim.
Osim prvih poglavlja novog romana, ja sam tamo morao pisati dvije kolumne za "Spektar" i dvije za "Otvoreno more", te voditi nekovrsni pivopijski dnevnik. Uvjeti za pisanje bili su naizgled idealni – golemo imanje kojim po mokroj travi trčkaraju zečevi, konji, krave i psi; kuharica koja svakog radnog dana u sedam navečer, u golemom salonu i uz zapaljene svijeće, servira lokalne specijalitete; plus automobil, dva bicikla i adsl-veza na internet... No, nakon desetak dana, neprestana je kiša učinila svoje: depresija i nekreativnost poprimile su epohalne razmjere, tolike da mi se nije dalo ni kušati piva, kamoli voditi bilješke o njima. Zahvaljujući nadljudskim naporima, međutim, nešto je ipak ostalo zabilježeno.
Duvel, diljem svijeta najpoznatije belgijsko "specijalno" pivo, popio sam uz ručak kod naše Ines Sabalić, u njenom briselskom stanu na Saint Josseu, kvartu gdje živi stotinjak različitih nacija. Jeli smo, ko doma, šnicele pofrigane na tavi, pire krumpir i zelenu salatu – božji blagoslov nakon nekoliko seoskih dana preživljenih na šparogama, složencima od povrća i neslanom lešanom lososu! Duvel je, dakle, slatkasto-gorkasto pivo bijele i trajne pjene, s dugim voćnim aftertasteom u kojemu se teško odlučiti prevladava li više naranča ili jabuka. Ima respektabilnih 8,5 posto alkohola i ne bih ga nikome preporučio konzumirati bez jela. Ime mu znači "vrag" na jednom flamanskom narječju, a dobio ga je 1923. od prvoga kušača, nekog pekara iz Breendoncka, kojemu je uzvik "Duvel!!!" bio jedini komentar nakon prvog otpijenog gutljaja...
Imena begijskih piva priča su za sebe: mnoga se zovu prema imenima sela, pivovara ili samostana u kojima se proizvode, ali lijep ih je broj plod pivarske ili pivopijske onomastičke mašte, manje ili više utemeljene u stvarnosti. Mort Subite (Trenutna smrt!) vjerojatno je najpoznatiji brand u društvu koje čine još i Guillotine, Delirium Tremens (ima ružičaste slonove na etiketi!) Satan i tko zna kakvo sve nazivlje. Trenutnu smrt nisam probao u istoimenoj taverni, omiljenom otpočivalištu pisaca i novinara u centru Bruxellesa, nego u "Greenwichu" blizu Burze, kavani gdje je rado zalazio i Rene Magritte, a još radije, sve do danas, šahisti oba spola, svih generacija i svake rase. Navratili su ovamo i Karpov i Kasparov, kad su pohodili Bruxelles, pa eto, rekoh, da uđem i ja kad sam već tu... U "Greenwichu" nema muzike s razglasa, šahovske su ploče od papira, da se ne remeti tišina, a cijelu ogromnu secesijsku dvoranu pod kontrolom drži gospođa koju sam smatrao Arapkinjom, ili eventualno Turkinjom, sve do trenutka kad je čula da Ivana i ja komuniciramo među sobom na hrvatskom, a s njom na engleskom, pa zavapila: "Šta je ovo došlo, Jugosloveni postaše Englezi!?"...
Mort Subite ne djeluje baš tako trenutno kako bi se moglo zaključiti iz imena. Mort Permanente možda bi bio bolji izbor za taj isprva osvježavajući "kriek" (to je naziv za sva piva s dodatkom voća, najčešće višnje) jer - proljev je trajao tri dana, sasvim prispodobiv onoj kiši s prestancima. Kratkim. Belgijanci su mi tvrdili da to ne može biti od piva i pitali me jesam li možda pio vodu iz špine. Priznao sam da jesam, ali samo nekoliko gutljaja, kad me spopao kašalj u kupaonici, a oni su se zadovoljno nasmiješili. Znaju oni da to ne može biti od piva, Belgijanci su to, i pamte drevni poučak opata Arnolda: pivo pij, ne vodu!
Kako god bilo, "kriekove" više nisam ni kušao (ajde, dobro, osim crne Duchesse de Bourgogne, priznajem) niti ispuštao, a vodu iz boce koristio sam otad i za brijanje. Bogme, i pio sam je, naročito nakon Grimbergena, guje u njedrima: sve fino, baš neobično, na nepcu i u nosu osjetio sam čak i dašak (anis?) neke naše travarice, a kad sam pitao mlađahnoga konobara koliko to čudo ima alkohola (donio mi ga je već natočenog u čašu, što ne spada u bolje običaje kad su flaširana piva posrijedi) rekao je da mora provjeriti na bočici. Vratio se iz kafea i kazao – deset. Nemoguće! Ovo da ima deset gradi? Ma nema šanse! Popio sam do dna, platio i otišao, revoltiran balavčevom bahatošću. Golemi glavni ulaz u briselsku Gare Centrale nekako sam potom i pronašao, ali peron broj šest, eh... Puno ime tog piva glasi Grimbergen Optimo Bruno, a slogan bi mu trebao biti: "Ako piješ - ne hodaj!"
Bočicu Satana dobio sam na poklon od Radhe, gazdaričine prijateljice. Rekla mi je da se proizvodi već nekoliko desetljeća, ali da je ozbiljniju popularnost u Belgiji stekao tek nakon proboja na britansko tržište. Po svemu me podsjetio na Leffe Blonde, više od ičega drugog, sve dok nisam probao Achel Blonde, kojeg sam odabrao među desetinama bočica u provincijskom supermarketu zato što ima krajnje neatraktivnu etiketu, ali ukrašenu (naučio baja ponešto u međuvremenu!) zlaćanim šesterokutom s natpisom "Authentic Trappist Product". U istom sam marketu u kolica stavio i Hercule Stout (8,4 posto; na etiketi starinski dizač utega u prugastom trikou i sa zelenim brkovima; čep također starinski, na konstrukciji od čelične žice; okus i podokus kao da si prožvakao oguljenu koru jabuke), Rame'e Triple (7,5 posto; receptura iz 1216; jaki miris meda i još jači alkoholni aftertaste uz prekasnu, dugotrajnu gorčinu) te Brigand (devet posto; na etiketi vojnik u klompama; pripravljeno od mješavine ječmenog i pšeničnog slada; osvježava bolje nego neka lakša a slatkastija). Napominjem, da ne biste štogod krivo zaključili, kako govorimo o periodu od 28 dana...
Kušao – ne kušao, Stella Artois je uvijek bila pri ruci. Drugačija nego u nas, zaokruženija i manje oporog podokusa, čuda bi vam mogla pričati o hladnom i kišnom svibnju na ladanju u pečalbi, o autogenom trening - plesanju i pjevanju pod krošnjom najbliže bukve, o mokrim psima koji svako malo dragom gostu na trijem donesu nekog uhvaćenog zeca ili štakora i o koječemu drugom o čemu se zacijelo šapuće i kad se ugase kamere na snimanju "Umorstava u Midsomeru"... U gradu, međutim – skroz deseta priča: nigdje Stelle!  Najpoznatije belgijsko pivo i jedan od najjačih njihovih izvoznih aduta, proizvedeno u najvećoj europskoj pivovari (InBev u Leuvenu, bio ja!) služe možda tek u jednom od deset lokala, kako u Bruxellesu, tako i u Bruggeu. Kad je naručite, umjesto nje ponudit će vam (ako imate donekle sreće) Roman ili Primus, ali daleko češće Jupiler ili Maes, također svijetla i hladno fermentirana piva, ali piva što ostavljaju dojam kao da su dekantirana Stella: ostavljena u velikoj posudi pola sata na zraku, a onda pretočena u vašu čašu. Da stvar bude perverznija, za Jupiler će vam svuda reći kako je, zaboga, isti kao Stella, jer da je, pazi ovo,  "proizveden u istoj pivovari"! Kao da se u istoj toj pivovari ne proizvodi i  Leffe!?  
Kad smo već kod Leffea, ni njega nećete naći baš gdje god vam se ćeffne. Meni su u zamjenu za Blonde, recimo, osim onog Abbaye de Forest s početka, u raznim lokalima servirali Affligem (slađi i voćniji), Westmalle (trapistički, gorči i jači) i Tongerlo (osam posto, ej!). Možda je posrijedi neki animozitet prema globalnoširećem InBevu (bivšem Interbrewu koji se prije par godina integrirao s najvećom brazilskom pivovarom Bebidas das Americas) a možda i gola praktičnost – u cijeloj je Belgiji ipak samo jedan lokal u kojem je moguće naručiti baš svako od tamošnjih petstotinjak piva...
Za kraj, pravo otkriće: irski Kilkeny oduvijek mi je bio drag, ali i mrvicu prejak. Predzadnje večeri u Bruxellesu sam, ni sam ne znam kako, valjda hodajući, nabasao na irski pub znakovita imena "Michael Collins". "Naravno da ga imamo!", odgovorila je zaprepaštena konobarica na moj došljačko -  oprezni upit. E pa, ako poznajete Kilkeny, znajte i da je strusiti ga usred Belgije esencija bezalkoholnog osvježenja i pivopijske relaksacije!
 
Nebeski zagovornik belgijskih i inih pivara je sveti Arnold, redovnik koji je u srednjem vijeku, u doba epidemije kuge, podučavao pastvu da ne pije vodu nego pivo, jer u njemu, tijekom prirodnoga vrenja, pocrkaju svi virusi. Pokazalo se da je taj pomalo veseli redovnik bio potpuno u pravu, a kad je umro – "Santo subito!", povikaše seljaci.
Svako je kućanstvo tada, da bi se gorko pivo lakše pilo umjesto vode, u ječmeno – hmeljnu osnovu počelo dodavati neki svoj sastojak (med, kukuruz, ružmarin, mirtu, korijander...) i primjenjivati svoju metodu fermentacije – hladnu, toplu, ili spontanu. Otud potječe i današnja, premda drastično reducirana, raskoš belgijske pivske palete.
 
To što se neko pivo zove po ovom ili onom samostanu (Abbaye de...) uopće ne znači da su ga proizveli redovnici. Ili je proizvedeno po redovničkoj recepturi, ili pak na mjestu gdje je nekad bio taj i taj samostan. Postoje, međutim, i piva (toplo preporučam Orval i tročlanu obitelj Chimay – hodanje izbjegavati neko vrijeme!) označena heksagonom i natpisom "Authentic Trappist Product", koja doista proizvode opati tog reda, baš u samostanima. Prema službenoj verziji, samo jedan redovnik u svakoj opatiji ima pravo kušati produkte zajedničkog rada, dok ostali smiju piti tek najsvjetlija piva, s oko tri posto alkohola, i to u količinama dovoljnim samo za utaživanje žeđi. Zamislite to trapljenje!
 
Svako pivo, da bi legende o njemu i svima skupa trajale što duže, ima i svoju čašu, oblikom drugačiju od svih ostalih, a većina ima i strogo razrađenu, jedinstvenu proceduru ulijevanja. U tom je pogledu zacijelo najegzotičniji Kwak, koji mora biti poslužen u "kočijaškoj čaši", sličnoj nekoj laboratorijskoj posudi (pri dnu loptastoj, a prema gore stožastoj) koja se utakne u oveći drveni okvir s ručkom i širokim podnožjem – da se ne prevrne na kočijaševoj klupi dok kola kloparaju prašnjavim putem kroz Brabant ili Pajotenland... 
 
 
Reportaža o belgijskom pivskom iskustvu napisana je u proljeće prošle godine, kada je Renato Baretić, zahvaljujući stipendiji, boravio u obećanoj zemlji svih pivopija, gdje je počeo pisati novi roman Hotel Grand. Kušanje i valoriziranje belgijskih piva bilo je njegov redakcijski zadatak, pa je reportaža objavljena u Slobodnoj Dalmaciji u lipnju prošle godine. Kada je završio pisanje romana, Renato se prisjetio i ranijeg obećanja da će dati svoj doprinos našoj rubrici Moje pivsko iskustvo, te nam je ustupio ovu reportažu. Zanima li vas novo djelo nagrađivanog pisca, uz to još i pivoljupca i pivoznalca, više informacija potražite kod njegova izdavača, zagrebačkog Algoritma (http://www.algoritam.hr/?m=1&p=proizvod&kat=12&id=125042)   
Inače, Renato Baretić rođen je 1963. u Zagrebu, gdje nešto kasnije takorekuć diplomira komparativnu književnost i fonetiku. Od 1983. radi kao novinar u brojnim listovima. Objavio je zbirke pjesama "Riječi iz džepova" (1998.) i "Kome ćemo slati razglednice" (2005.), izbor iz TV-kolumni "Kadrovi kadra" (2005.) te romane "Osmi povjerenik" (2003.) i "Pričaj mi o njoj" (2006.). U cijelosti ili u fragmentima, književna su mu djela prevedena na makedonski, slovenski, njemački, engleski i ukrajinski jezik, a "Osmi povjerenik" doživio je i dramatizaciju na sceni HNK Split. Živi i radi u Splitu, gdje je muž Maji te otac Katarini i Jakovu. e-mail: renato.baretic@st.htnet.hr
 
 

Komentari


Podijelite ovaj članak




ArhivIzreke o pivu

Koliko su gosti zahtjevni, takvo je i pivo u gostionici
Birtaška parola

Nacrtaj mi krigl

Fonteneau-Balez - Angle Mort_107
Fonteneau-Balez - Angle Mort_107





Najnovije iz kategorije Moje pivsko iskustvo