Redovnička baština

U srednjovjekovno doba, od 5. stoljeća na dalje, redovnici su širom Europe gradili velike pivovare. Samostani su opskrbljivali ne samo sebe nego i žedne putnike i hodočasnike. Opatija u St.Galenu u Švicarskoj u 9. stoljeću dičila se, piše Brian Glover i 'Svjetskoj enciklopediji piva' svojim sladarama, mlinom i trima varionicama, od kojih je svaka imala veliki bakreni kotao što se grijao na otvornoj vatri, posudu za hlađenje i sud za vrenje. Svaka se pivovara mogla koristiti za pripravljanje različite kvalitete piva 'prima melior' za patere i ugledne goste, 'secunda' za laičku braću i druge radnike, a 'tertia' za prolaznike putnike i mjesne posjetitelje.

Iako se upotreba piva u crkvenom obredu poslije zabranila, Crkva je prema tom piću bila blagonaklona i gledala je u njemu Božji blagoslov. Kvasac se prvobitno zvao 'Bog je dobar', njegovo se djelovanje smatralo malom čudom, a posebno je bio cijenjen redovnički slad. Mnogim se svecima, poput sv. Florijana u Bavarskoj, pripisivalo da se brinu o pivarima.
Koliko su samostani imali važnu ulogu u razvoju engleskog pivarstva najbolje svjedoči podatak da je njihovo obilježavanje jačine piva križevima na bačvi preuzela i industrija. U samostanima Belgije, Nizozemske i Njemačke pivo se kuha i danas. Neka od njih, primjerice čuveno pivo 'Chomay' proizvodi se u belgijskom samostanu Abbaye de Note-Dame de Scourmont u velikim količinama i izvozi diljem svijeta. Samostan Leffe, kraj rijeke Meuse u Belgiji imao je pivovaru od 13. stoljeća do Napoleonova doba. Danas pivo pod tim imenom proizvodi tamošnja pivovara. Davnašnju crkvenu povezanost s pivarstvom odražavaju nazivi piva 'Ridley Bishops Ale' i 'Marston's Marrie Monk'.

Smatra se da su redovničke zajednice u Srednjoj Europi prve proizvodile pivo s hmeljem koji se tada nije toliko koristio zbog bukea kao danas već zbog njegovog svojstva prirodnog konzervansa. Mnogim srednjovjekovnim pivopijama nije se sviđao gorak okus hmelja, ali morali su se na njega naviknuti pa je danas pivo bez hmelja nezamislivo. U njemačkoj pokrajini Hallertau hmeljski vrtovi se spominju već 736 godine, a u zapisima bavarske biskupije Freising govori se o uzgoju hmelja u 9. stoljeću. Godine 1079. samostanska nadstojnica Hildegard iz St. Ruprechtsberga, blizu Bingena za hmelj piše: Kad se ta penjačica stavi u pivo, sprečava njegovo kvarenje i daje mu veću trajnost".

Dok hmelj nije prevladao pivu se dodavala mješavina zvana 'gruit', sastavljena od gorkih trava, ružmarina i stolisnika. Za jača piva upotrebljavali su se skuplji začini: cimet, klinčić, đumbir, češnjak i papar. Teži začini ujedno su pomagali prikriti neugodan miris i okus kiselog piva.

Prenosimo iz dvotjednika Agroglas broj 389 od 27. travnja 2016.