Oans, zwoa, gsuffa! Na minhenskom Oktoberfestu teče pivo potocima. No, u svakodnevnom životu navike konzumenata se mijenjaju. Velike pivovare naime, pokazuju pad obujma proizvodnje. Piše Ursula Hudson, predsjednica udruženja Slow Food Deutschland na portalu Huffingtonpost.de.
Između 2005. i 2013. godine potrošnja piva po glavi stanovnika u Njemačkoj je, prema podacima koje objavljuje udruženje proizvođača piva, pala sa 115 na 106 litara godišnje. Kraj negativnog trenda se ne nazire, baš suprotno: sve prognoze govore da će se pad nastaviti i unatoč milijunskim budžetima za reklamu. Očito da ima sve više ljudi kojima je puna kapa unificiranog industrijskog piva.
Trebamo li se zabrinuti za pivo? Ne. Kao prvo, ono je još uvijek najomiljeniji alkoholni napitak Nijemaca, s tržišnim udjelom od preko pedeset posto. I drugo, postoji još jedan izraziti i obećavajući uzlazni trend: naime, sve su brojnije male i srednje pivovare, koje kuhaju s onu stranu mainstreama.
Deutsches Reinheitsgebot (Njemački Zakon o čistoći)
No, zbog toga nemaju problema s njemačkim Zakonom o čistoći (Reinheitsgebot). Taj svjetski poznati zaštitni znak za kvalitetu nije kriv za manjak raznovrsnosti i loš glas na koji je dospjelo industrijski proizvedeno pivo. Hmelj, slad, kvasac, voda - ova četiri dopuštena sastojka daju dovoljno mogućnosti za proizvodnju prepoznatljivog piva s karakterom; treba ih samo primijeniti. A tržišni lideri su to propustili.
Male pivovare zasnovane na ručnom radu kuhaju dobro, čisto i pošteno, onako kako to odgovara predodžbama o sporoj hrani (slow food). Oni koriste žitarice iz lokalne sredine, često i one koje su gotovo izumrle zbog male potražnje. Oni potiču proizvodnju različitih sorti hmelja, vodu za kuhanje piva crpe iz vlastitih mineralnih izvora, a pivo pripremaju bez kemikalija. Oni odbijaju koristiti tekuće ekstrakte hmelja i pomoćne tvari poput stabilizatora PVPP, oni pivo uopće ne filtriraju, ili to čine veoma blago. I njihovo pivo odležava koliko je potrebno za određeno vrstu, pa i do tri mjeseca. Dakle, dobro pivo je „slow".
Kulturno dobro
Pivo je drevno kulturno nasljeđe, najstariji alkoholni napitak čovječanstva. U četvrtom tisućljeću prije Krista jednom je možda negdje neki Sumeranin ostavio komad kruha na kiši, i on je počeo fermentirati: ubrzo je otkriveno pivo, tekući kruh. Egipatski radnici su snagu za gradnju piramida dobivali od fermentiranog slada, a stari Rimljani su ga odbijali s gnušanjem samo za to što su ga obožavali Germani, ti prezreni barbari.
Redovnike u srednjem vijeku pivo je držalo živahnim tijekom korizmenog posta,pa su ga počeli proizvoditi i za prodaju. Zanimanje za pivo ni danas ne jenjava, nego naprotiv, raste. Količina gubi, raznovrsnost pobjeđuje! Ljudi ponovo više sjede zajedno uz pivo, postaju znatiželjni i žele kušati različite okuse, njeguju regionalnu raznolikost.
Oni posebno odvažni eksperimentiraju s pivom s dodatkom čokolade ili metvice. Ili sa šafranom ili crnim paprom. Zaigranost i kreativnost naročito snažno obilježava talijanske craft pivovare, koji inspiraciju nalaze u velikoj belgijskoj tradiciji korištenja raznih začina u proizvodnji piva.
Njemački pivari, koji eksperimentiraju sa začinima ili voćem, moraju svoj proizvod drugačije deklarirati zbog Zakona o čistoći i zbog toga im je u ovoj zemlji možda teže pronaći kupce. Za sada. Ali znatiželjnih pivskih fajnšmekera, među kojima je puno mladih ljudi, sve je više.
Kao što to i inače biva, potrošačice i potrošači su ti, koji određuju kurs. Svakako je dobro da stara pivarska tradicija, regionalna posebnost i karakterna raznovrsnost ponovo dobivaju priliku.
Slow food potiče proizvođače da održavaju umijeće proizvodnih postupaka s tradicionalnim metodama i s korištenjem što je moguće manje dodataka, te da ga i dalje razvijaju. S pivom je jednako kao i s bilo kojom drugom namirnicom.
Izvor: Huffingtonpost.de
Ursula Hudson, Slow Food Deutschland e. V
www.slowfood.de
Foto: © Stefan Abtmeyer
