Radni vijek jednog pivara
Hrvatska pivska biblioteka dobila je novi kapitalni naslov. Karlovačka pivovara i radni vijek jednog pivara autora Ljudevita Mejaškog insajderska je priča o povijesti pivovare iz grada na četirima rijekama i ujedno osobno svjedočanstvo o povijesti i razvoju pivovare u Dubovcu.
„Misao da nešto napišem o Karlovačkoj pivovari rađa se netom nakon odlaska u mirovinu, 1996. godine. Dosta dugo to je bila samo misao, međutim, što je vrijeme više polazilo, ona me sve više zanimala, odnosno, čak sam je sve više doživljavao kao svoju moralnu obvezu," reći će sam autor, i dodati da zapravo on pivovaru prati i poznaje i kudikamo duže od onih četrdeset godina, koliko je proveo u radnom odnosu na nizu mjesta, od pivarskog šegrta do generalnog direktora. Naime, kako su njegovi preci također za tvrdi kruh zarađivali kuhajući onaj tekući, Lujo je u pivovaru zalazio još kao mali dječak, a i ovih dvadeset godina od odlaska u mirovinu nije prekidao veze s kolektivom, pa je dobro upućen u sve što se u pivovari događa.
Napokon, ne ostavlja nas bez informacija i o čitavom stoljeću pivovare do njegova osobnog upoznavanja sa starom damom. U tu svrhu koristi se separatom o pivovari, objavljenim u pretisku knjige Rudolfa Strohala Grad Karlovac opisan i orisan. Separat, koji je priredio Nikola Perić, priložen je knjizi jer je Karlovačka pivovara bila sponzor proslave 150. obljetnice Matice hrvatske u sklopu koje je izišao pretisak rečene knjige. Dakako, Ljudevit Mejaški dijelove separata potkrepljuje i drugim podacima i dokumentima pronađenim u karlovačkom državnom arhivu.
Pivovaru Perhovo na Dubovcu je 1854. godine sagradio Nikola Vranyczany, trgovac, poduzetnik i dobrotvor, rođen u Starom Gradu na otoku Hvaru. Nakon njegove smrti 1876. godine pivovara prelazi u vlasništvo njegova sina Ljudevita (Luje), dakle imenjaka autora ove monografije. Povijesni izvori potvrđuju da to nije prva karlovačka pivovara, bile su prije nje neke manje, pa je tako na samom početku 19. stoljeća postojala pivovara utemeljena prilikom gradnje Lujzijane, jedne od triju slavnih cesta koje su unutrašnjost Hrvatske povezivale s morem. No, čini se da je pivovara u Karlovcu djelovala i prije, odnosno krajem 18. stoljeća, jer Radoslav Lopašić 1879. godine navodi da je „Golubićeva pivovara postojala u Karlovcu već kojih 100 godina," a u knjizi Grad Karlovac opisan i orisan stoji da su sredinom 19. stoljeća postojale u gradu tri pivovare - „jedna u Dubovcu, druga na Brindlu ispod Švarče i treća u utvrdi, u Haulikovoj ulici", te da su „prvi pivari bili većinom Bavarci i austrijski Nijemci, a njihovi najrevniji gosti oficiri karlovačkog garnizona," preko kojih se navika pijenja piva širila i na drugo građanstvo.
Nakon dva desetljeća prosperitetnog i berićetnog poslovanja, temeljenog mahom na gustom prometu na Lujzijani, u kratkom razmaku umiru vlasnik pivovare Vranyczany i majstor pivar Schwarzmayer i opada promet magistralom, jer je izgrađena pruga za Rijeku, te pivovara prestaje s radom, pretvarajući se u tvornicu glinenih peći i drugih glinenih proizvoda. Obitelj Vranyczany istovremeno traži kupca za tvornicu s okolnim zemljištem i na sreću se 1896. godine pojavljuje sarajevski pivar Đuro Aschenbrenner, koji obnavlja i modernizira proizvodnju piva, kao i restoran, koji će osobno voditi. „U kratko vrijeme postala je nova pivovara najmilijim izletištem Karlovčana. Na blagdane sastaju se ovdje stotine da se razvesele i okrijepe svježim pivom," pisalo je karlovačko Svjetlo. No, blagostanje je potrajalo svega tri godine, a već u drugoj polovici 1900. zapada Achenbrenner u financijske teškoće i stoga se udružuje s Matesom, ali i dalje pivovara sve teže odolijeva žestokoj konkurenciji piva iz Zagreba, Graza, Münchena, Plzeňa i Budějovica. Pivovara na kraju završava na bubnju i prodaje se na dražbi skupini lokalnih investitora, koji je nazivaju Građanska pivovara i tvornica slada u Karlovcu, te kod gradskog poglavarstva ishođuju pravo na korištenje gradskog grba kao zaštitnog znaka pivovare. Od godine 1918. pivovara je u vlasništvu V. Wambrechtsammera, a poslovanje širi i na proizvodnju leda, a desetljeće kasnije vlasnik svoje dionice prodaje Zagrebačkoj pivovari, pa se dvije pivovare fuzioniraju. Nakon Drugog svjetskog rata dionice se vraćaju Karlovačkoj pivovari, ali se još neko vrijeme godišnji obračuni rade u Zagrebu
Ljudevit Mejaški u pivovaru dolazi 1956. godine kao petnaestogodišnji klinac, te uz braumajstora Franju Vranića počinje učiti pivarski zanat. Tada počinje i aktivno praćenje pivovarskoga života i skupljanje materijala za ovu knjigu. A ima ga uistinu dovoljno da sagledamo sve aspekte poslovanja tvornice. Opisuje poslove u kojima se okušao, od onih u sladari, pa preko pivovare, od šrot mlina, varionice, vrionog podruma, ležnog podruma, filtracije i punionice. Detaljno opisuje tehnološki proces, otkriva koji su mu poslovi bili najteži i koje nije uspio do kraja svladati...
Opisuje, i dokumentira, investicijska ulaganja, prekretnicu 1962. godine kada novo rukovodstvo ukida proizvodnju slada, a udvostručuje proizvodnju piva sa 120 na 250 tisuća hektolitara godišnje. Ista ekipa prodaje i konje koji su zapregom razvozili pivo po gradu, pa prestaje ta lijepa tradicija i atraktivna slika koju s nostalgijom pamte stariji Karlovčani. I sve tako, Ljudevit Lujo Mejaški svjedoči o promjenama, o napretku, o razvoju, o modernizaciji, o širenju asortimana, o uvođenju novih tehnologija, o proizvodnji bezalkoholnih napitaka, o prvom putu u inozemstvo, u Brno, gdje se stječe dragocjeno iskustvo, o novom okrupnjavanju na pivskoj sceni Hrvatske, kada sedamdesete godine prošlog stoljeća pivovara Karlovac provodi u zajedničkom poduzeću s pivovarama Zagreb i Daruvar, o novim investicijama, o daljnjim proširenjima, o još sokova, o novim vrstama piva, napokon o svom dolasku na čelo pivovare 1983. godine, gdje provodi četiri uzastopna mandata. Već tada počelo se sanjariti o povećanju kapaciteta na milijun hektolitara piva i sto tisuća hektolitara bezalkoholnih pića, a već 1984. godine Karlovačka je pivovari po količini proizvedenog i prodanog piva na prvom mjestu ljestvice od 29 jugoslavenskih pivovara, a u godini jubileja Dušan Vukotić snima film o pivovari, te se u Vjesniku tiska jubilarni broj lista Karlovačka pivovara. Ta godina u kojoj je proslavljena 130. obljetnica postojanja pivovare završila je iznimno uspješno, uz proizvodnju od 689 tisuća hektolitara piva, a održani su i prvi Dani piva, manifestacija koja se održava i dan danas kao najveći pivski festival u zemlji. Te 1984. godine predstavilo se 12 pivovara iz čitave Jugoslavije, a posebna atrakcija bilo je besplatno točenje piva na fontani na središnjem gradskom trgu.
Osamdesetih godina nove investicije dovode do proizvodnje od jednog milijuna hektolitara piva godišnje, instalira se punionica koja toči 50 tisuća boca na sat, grade se novi fermentori, a na televiziji se vrte reklamni spotovi pivovare, pivske sladokusce osvaja novi proizvod - Carolo Stadium, a vozači pozdravljaju prvo bezalkoholno pivo - Rally. Sa svjetskih pivskih natjecanja ekipe se vraćaju s nizom zlatnih odličja. Krajem osamdesetih Pivovaru pogađa nova ekonomska kriza, a onda i Domovinski rat, tijekom kojeg je Pivovara bila česta meta granatiranja. Godine 1992. provodi se pretvorba vlasništva, a onda izmjenjuje više vlasnika, sve dok 2005. godine Heineken na otkupljuje sve dionice i postaje stopostotni vlasnik Pivovare.
Pripremajući knjigu, autor je razgovarao s mnogim radnicima, kako sadašnjim, tako i bivšim, pa se na stranicama izdanja nalaze i njihova sjećanja, tu su i kratke priče i dogodovštine iz škole, iz pogona, spominje se i moto utrka, i djelovanje sindikalne organizacije, ne preskaču ni sportske aktivnosti radnika, a kako je gospon Lujo bio strastveni vatrogasac i lovac, natjecanja vatrogasne ekipe Pivovare dobivaju također svoje mjesto.
Ljudevit Mejaški, čitamo u bilješci o autoru, dobitnik je Nagrade Grada Karlovca, bio je predsjednik Poslovne zajednice industrije piva, slada i hmelja Jugoslavije, nakon umirovljenja pet je godina volonterski obnašao dužnost zamjenika predsjednika Uprave Karlovačke pivovare, ostvario je i lijepu političku karijeru kao gradski vijećnik HSLS-a i predsjednik Županijske skupštine, predsjednik je streljačkog saveza i član Skupštine karlovačke sportske zajednice. Dobio je mnoga društvena i radna priznanja.
No, iznad i prije svega, život je posvetio pivovari u kojoj je bio i kuhar piva, i vrioničar, i rukovoditelj varionice, vrionog i ležnog podruma, i rukovoditelj Odjela proizvodnje piva, i direktor OOUR-a Proizvodnja piva i bezalkoholnih pića, i glavni direktor Pivovare. I zato je zasigurno najbolji izbor za autora ove knjige. „Trebalo je čekati 160 godine da bi netko iznutra, iz Karlovačke pivovare, sastavio osobnu, ali i povijesnu, ljudsku, enciklopediju Karlovačke pivovare iz perspektive jednog pivara. Tog se posla prihvatio Ljudevit Lujo Mejaški, dijete pivovare, čovjek koji je čitav radni vijek proveo u tvornici na Dubovcu u kojoj je zasnovao svoj prvi i jedini radni odnos, započeo od nule, prošavši sve proizvodne procese, a na kraju otišao u mirovinu kao direktor," napisao je u predgovoru knjige njezin urednik Marijan Bakić, potvrđujući tako tu misao.
Na kraju, ne budi mi zamjereno, obrecnut ću se malo na šlampavost u realizaciji ove hvalevrijedne knjige. U uvodu u opsežno predstavljanje Reda radnje u Građanskoj pivovari i tvornici slada iz 1912. godine gospodin Lujo piše: „Njemački je tekst pisan bez većih gramatičkih i stilističkih pogrešaka, dok je hrvatski zapravo loš prijevod s njemačkog originala. Nije ni čudo. Stručna je uprava bila u njemačkim rukama." Naravno da nije nikakvo opravdanje za loš hrvatski to što je uprava strana (jer bi to uostalom značilo da i danas sve što pivovara objavljuje može biti na lošem hrvatskom), ali nije ni istina da je njemački original bio dobro napisan, barem ako pođemo od pretpostavke da je naslov vjerno prenesen. Naime, u nazivu Arbeit - Ordnung der burgerlischen brauerei und malzfabrik in Karlstadt dobar njemački zahtijeva da imenice budu napisane velikim slovom a u riječi burgerlischen na slovu u treba biti umlaut. Zašto toliko cjepidlačim? Zato što i ova knjiga čiji autor, eto, spočitava loš jezik dokumenta od prije jednog stoljeća, danas, u eri elektroničkih čuda, također sadrži lijepu količinu pogrešaka, od tipfelera, pa do gramatičkih, pravopisnih i stilskih nezgrapnosti.
Preskroman dizajn i slab prijelom pripisujem činjenici da je rađen u tiskari, a iskustvo mi govori da u tiskarama znaju imati sjajne grafičare, ali da u pravilu imaju slabe oblikovatelje tiskovina, no to nipošto ne opravdava izdavača, koji je za ovako kapitalno djelo trebao naći dobrog grafičkog urednika. Veoma je tanak i slikovni dio knjige, što me jako čudi, jer sam siguran da arhivi i privatne zbirke i tavani po Karlovcu skrivaju mnogo toga što bi bolje ilustriralo tekst knjige i pridonijelo njezinoj reprezentativnosti. Da je tomu tako potvrđuje i izložba Idemo na pivo, koju smo 2012. vidjeli u zagrebačkom Etnografskom muzeju, kao i pripadajući katalog.
Šteta. Ovakva se knjiga izdaje jednom za puno vremena i nije trebalo dopustiti da bude ovakvih manjkavosti koji na taj kapitalni projekt bacaju sjenu i umanjuju njegovu vrijednost. Tko zna, naime, kad će se opet naći neki lujo mejaški koji će se latiti pera i napisati novu knjigu o povijesti Karlovačke pivovare.
