Puno vike ni za što

Društvene je mreže do usijanja dovela žustra rasprava o bizarnom povodu, koji bi spadao u rubriku o besposlenom popu koji krsti jariće da nije poprilično maligan – uz video na kojem se vidi šleper natovaren limenkama Ožujskog piva sugerira se da se omiljeno hrvatsko pivo u pleh puni u – Srbiji! E, sad kad bi to i bilo točno, što bi ikoga bila briga u kojem će od svojih pogona korporacija kuhati i puniti koje od svojih piva, ali pokazalo se čak i da nije istina. Što bi rekao Vili Shakespeare – puno vike ni za što.

Jasno je, naravno o čemu se ovdje radi – ne o tome da je problem što se Žuja ne puni u Zagrebu, nego što se puno u Srbiji. Iako se pokazalo da ni to nije točno. Slučaj je istražio portal Faktograf koji kaže:

“Gdje se puni Ožujsko pivo”, zapitali su se Narodni reporteri kad su na društvenim mrežama podijelili video (ovdje) preko kojeg je dodan vodeni žig s njihovim imenom. Video prikazuje golemi kamion prepun limenki Ožujskog piva, a na njemu osoba koja snima i radnik vode razgovor: “Evo vidite, purgeri, odakle dolazi vaše hrvatsko pivo. Pa vi recite! Evo, braća Srbi nam pune…” Radnik: “Jedina fabrika u Europi. Ne, ima još jedna.” “I ožujsku? A purgeri udaraju to je njihovo. Evo, purgeri…”

Video koji sugerira da se Ožujsko pivo puni u Srbiji, podijeljen je na Facebooku (više od 500 reakcija), Instagramu (više od 2.000 reakcija) i TikToku (više od 10.000 reakcija).

Portal Faktograf navode je iz videa opovrgao jednostavnim odgovorom iz Zagrebačke pivovare, kojoj su uputili pitanje o punjenju Ožujskog piva u limenke.

“Ožujsko pivo se proizvodi i puni u Zagrebačkoj pivovari u Zagrebu već 130 godina”, napisali su odgovoru na naš upit i o videu dodali: “Riječ je o praznim limenkama čiji se istovar obavljao po redovnoj proceduri i uobičajenoj poslovnoj praksi unutar Zagrebačke pivovare na Ilici 224. Zagrebačka pivovara, kao i svi drugi proizvođači pića u Hrvatskoj i regiji, kupuje prazne limenke od stranih dobavljača jer takve proizvodnje u Hrvatskoj nema. Riječ je o limenkama svjetski priznatog proizvođača Balla, čije se tvornice najbliže nama nalaze u Srbiji i Italiji.” Zaključno, u videu se netočno sugerira da se Ožujsko pivo Zagrebačke pivovare puni u Srbiji. Kako su nam objasnili iz Zagrebačke pivovare, pivo se već 130 godina puni u Zagrebu, no budući da u Hrvatskoj ne postoji tvornica aluminijske ambalaže, Pivovara, kao i mnogi drugi hrvatski proizvođači pića, prazne limenke uvozi iz proizvodnih pogona u Srbiji ili Italiji. Na videu su prikazane prazne limenke koje će se tek napuniti u Zagrebu.

E, sad, u tom odgovoru Pivovare ima netočnosti, koje Zagrebačka pivovara ponavlja često, sugerirajući da je brend Ožujsko pivo star jednako kao Pivovara. Sjetit ćete se sigurno spotova, kojima je prije par godina (2022.) Zagrebačka pivovara proslavljala 130. rođendan. Kampanja se zvala Kad Žuja slavi, s njom i nazdravi, i sve je u njoj bilo sračunato na to da okruglu obljetnicu slavi Ožujsko pivo. To, međutim, nije točno, jer 2022. godine rođendan nije moglo slaviti ne samo Ožujsko, nego nikakvo pivo Zagrebačke pivovare, nego jedino sama pivovara. Naime, 1892. godine osnovana je pivovara i počela gradnja pogona u kojem je prvo pivo skuhano sljedeće godine (velika svečanost u povodu promocije novog piva održana je 12. srpnja 1893.). Što se tiče brenda Ožujsko pivo, njega je Zagrebačka pivovara dobila kupovinom pivovare Lobe u Novoj Gradiški, u kojoj se taj brend kuhao posljednjih desetljeća 19. stoljeća (pivovara u Gradiški izgrađena je 1873., no nema podataka o vremenu početka kuhanja piva po imenu Ožujsko). Zagrebačka pivovara je pivovaru u Novoj Gradiški kupila 1939. godine, a od sljedeće godine ona radi kao podružnica Zagrebačke pivovare i Ožujsko se tu kuha do 1943., kada proizvodnja prestaje, a oprema pivovare se demontira i seli u Zagreb (i Karlovac).

Slično je i sada: kad Pivovara u službenom odgovoru o punjenju Ožujskog piva u limenke kaže da se „pivo već 130 godina puni u Zagrebu“ to se, očito, ne može odnositi na Ožujsko pivo, jer ono do četrdesetih godina 20. stoljeća naprosto nije bilo u asortimanu Zagrebačke pivovare.

Ali, pustimo i to. Zagrebačka pivovara posluje u sklopu korporacije Molson Coors, koja je peta po veličini kompanija za proizvodnju piva na svijetu. U vlasništvu Molson Coorsa pivovara je od 2012. godine, a od 1994. do tada bila je u vlasništvu svjetske pivarske jedinice AB InBeva, koji je paket srednjeeuropskih pivovara morao prodati zbog planiranog preuzimanja drugog pjenušavog moloha – SAB Millera. U taj srednjeeuropski paket uz Zagrebačku pivovaru i, recimo, praški Staropramen, spadaju i pivovare iz našeg ex-yu okruženja – Srbije (Apatinska pivara) i Crne Gore (Trebjesa Nikšić). Upravo zato na policama hrvatskih dućana možete stalno pronaći Staropramen, Branik, Jelen i Nikšićko…

Poslovna politika velikih igrača u svim branšama, pa iznimka nije ni pivarstvo, jeste da se uz što manje troškove ostvari što veća dobit, pa je racionalizacija mantra svih korporacijskih šefova. U životu to izgleda ovako: Pivarski internacionalni gigant kupi u nekoj državi tri pivovare, procijeni koja je u najboljoj kondiciji i u nju preseli svu proizvodnju, a one dvije zatvori (eventualno koristi kao skladište, ili proda). I tu nema nikakve milosti, pa se bez treptaja oka likvidiraju povijesne pivovare s višestoljetnom tradicijom, a proizvodnja piva koje se uvijek reklamiralo kvalitetom planinske vode sada se kuha stotinama kilometara daleko od najbližeg brdašca i rječice). To je naprosto danak globalizaciji.

Potpuno je jednako i kada korporacija ima više pivovara u raznim državama. Zašto bi, recimo, svaka pivovara imala liniju za punjenje limenki, ako limenka nema značajan udio u ukupnoj produkciji?! Ili neka druga ambalaža, svejedno.

Mnoga se tu pitanja mogu postaviti, jer u takvim uvjetima teško je ući u trag pjenušavoj tekućini, utvrditi gdje se što kuha, gdje toči a gdje prodaje, što je uvoz a što domaća proizvodnja, gdje se i kako plaća trošarina, ali njih, eto, nitko ne postavlja. Nego je važno što se Žuja (kao) puni u Apatinu. Da se puni u mađarskoj pivovari Borsodi, rumunjskom Bergenbieru, bugarskoj Kamenitzi ili čak crnogorskom Nikšiću ni pol problema, ali u Srbiji, e, to ne može! A to je opet tema neke posve druge priče, koja nas apsolutno ne zanima.

Foto Željko Podsednik