Pubovi okruga Reading

Reportaže   |   Mato Pejić   |   20.06.2018.     348

Pubovi okruga Reading

Onaj nedavni craft tjedan u Lidlu ponudio je pivopijama desetak piva iz engleskih pivovara i isto toliko razočarenja, u pravilu bezličnih i dosadnih pjenušavih bućkuriša. Pa sam rekao sebi: ne može to valjda biti taj slavni engleski ale, nego da ja skočim do Otoka da se na licu mjesta uvjerim kako s tim stoje stvari. Rečeno, učinjeno!

Naravno da to nije baš prava istina, jer tko bi potezao do Ujedinjenog Kraljevstva samo zato da potvrdi kako mu trgovački lanac prodaje rog za svijeću! Bio je to ipak tek puki stjecaj okolnosti, no pružila mi se prilika da mnogim lijepim primjercima isperem loš okus, pa sam je i iskoristio. Što sam tih šest dana radio u Engleskoj za priču je potpuno nebitno (uostalom, nisam radio ništa, samo sam upoznavao ljepote povijesnih spomenika i pivnica), no siguran sam da Jana i Toni neće zamjeriti ako spomenem da sam bio njihov gost, jer imam za njih samo najljepše riječi hvale.

Reading, grad u grofoviji Berkshire, šezdeset kilometara zapadno od Londona, u kojem Jana i Toni privremeno žive, veliko je povijesno središte sa 160 tisuća stanovnika i još toliko žitelja urbanog gradskog okruženja. Utemeljen je u 8. stoljeću a u srednjem vijeku izgrađena je golema opatija, sada u ruinama, koje se upravo pripremaju za javni uvid. Danas je Reading komercijalni centar, poznat po informatičkim tehnologijama, osiguranju, s velikim sveučilištem i jednim od najvećih britanskih glazbenih festivala, s urbanom jezgrom razvučenom između vodotoka rijeka Temze i Kenneta, multikulturna sredina s trećinom žitelja koji se ne izjašnjavaju kao White British u kojoj se govori 150 jezika, a od etničkih skupina naročito su brojni Poljaci. S mnogim znamenitostima vrijednih svakog poštovanja i – a kako bi drugačije – nebrojenim historijskim tradicionalnim engleskim pubovima.

Jedan od njih, onaj kvartovski, najbliži četvrti Ducketts Farm u južnom predgrađu, upoznali smo odmah po mom dolasku. Nema se što čekati, ne? Sportsman se zove i ovih je dana poprište praćenja utakmica nogometnog prvenstva svijeta. To je franšiza Westgate Brewery iz Bury St Edmundsa, lanac pubova zove se Greene King, osim piva kuće nudi i niz korporacijskih brendova, no posezanje za ičim drugim osim finim Greene King IPA je traženje kruha preko pogače.

Inače, ono nešto malo natucanja engleskog, popabirčenog iz filmova i glazbe, doduše je bilo sasvim dovoljno da se lako dogovorim sa službenicima na svim preprekama koje su vrebale putem, ali u komunikaciji s lokalnim stanovništvom i pipničarima u pubovima koristile su samo ruke. Na sreću, svaka pumpa cask alea na šankovima opremljena je velikim štitom sa znakom i opisom dotičnog piva, pa je dovoljno pokazati prstom i onda pružiti birtašu karticu, kojom se može plaćati apsolutno svugdje… osim ako pivo stoji manje od pet funti, jer je u nekim pubovima to granica do koje se može plaćati samo gotovinom. I osim ako su među piva pomiješani i cideri, a svi imaju jednako nepoznata imena i jednako atraktivne ilustracije, tako da mi se jednom desilo da sam morao popiti i jabukovaču.

„Pa, kad si onomad u Münchenu preživio litru radlera, preživjet ćeš i pintu cidera,“ našalio se kasnije prijatelj s kojim godišnje hodočastim na Oktoberfest, podbadajući me bolnim podsjećanjem na sličnu kobnu grešku u Bavarskoj.

A od općenitih utisaka o engleskom pivu još ovaj – na čitavom nizu mjesta bilo je prehladno, gotovo jednako ledeno kako je to uobičajeno u nas u lokalima u kojima toče beskarakterne industrijske napitke. To me silno iznenadilo, jer pio sam samo cask ale, naročito onaj s oznakama „Camra“, „real ale“ i „LocAle“ a od piva u Engleskoj očekivao sam da bude kao u onoj epizodi Asterixa kad on i Obelix u Britaniji obilaze krčme, a njihov domaćin im kaže: „Zašto ne pijete pivo? Možda vam nije dovoljno mlako? Možemo zamoliti krčmara da vam ga ugrije.“ Drugdje opet bilo je kudikamo toplije nego što sam zamišljao…. a možda to tako treba biti.

„Kako ti mogu pomoći, darling?“ pitala je beskrajno simpatična punašna teta u pubu The Horse & Groom u Windsoru, prvom odredištu naših jednodnevnih izleta. Naravno, pivom. „Wich one, darling?“ „A pint or a half, darling?“ i sve tako – te darling ovo, te darling ono, a široki osmijeh joj ne silazi s lica, stvarajući lijepu familijarnu atmosferu. Tu nije bilo nikakve dileme – nudili su pivo mjesne pivovare Windsor&Eton po imenu Molotov, sa zastavama Engleske i Rusije i uopće jasnim konotacijama na svjetsko nogometno prvenstvo. Ta je pivovara u vrijeme onog prethodnog kraljevskog vjenčanja princa Williama i Kate Middleton skuhala specijal nazvan Windsor Knot i on je i sada dostupan u boci. U neveliku gradu nadomak prijestolnici sve je u znaku kraljevske dinastije, ulice, restorani, ma sve, nose plemenitaška imena, a kako su u zraku još odzvanjala svečana zvona s vjenčanja princa Harryja i Meghan Markle izlozi su još ukrašeni u njihovu čast. Dvije su stvari koje ovdje morate vidjeti – dvorac Windsor, jedna od triju službenih rezidencija britanske kraljice, te Frogmore House, ladanjska kraljevska kuća u prostranom parku s rijetkim primjercima biljne vrste. No, ovo drugo samo ako vam se posreći da Windsor posjetite u jednom od jedina tri dana u godini kada je žablja kuća otvorena za javnost. Meni se posrećilo.

A kako je sve ogromno i iziskuje golem utrošak energije, svaka znamenitost traži zastanak u nekom pubu. Uz onaj prethodni izbor je pao još na Two Brewers, lokal s patinom starih vremena, zidova načičkanih memorabilijama, ponajviše glazbenima, od fotografija do plakata za koncerte, a u izlogu su, među pivskim bocama i vrčevima prekrivenih prašinom, knjige o koječemu, pa i o pivu, koje možete prolistati dok uživate u savršenoj pinti lokalnog piva.

U Oxfordu smo opet posjetili dva puba, iako je tu kudikamo veći broj institucija koje morate vidjeti. Baš zato što je valjalo prošpartati kilometre i kilometre ulica toga nemalog grada od 150 tisuća stanovnika, koji vrvi spektakularnim znamenitostima, nije bilo vremena za više od dviju pivnica. Dviju, ali zato sjajnih. The Crown, ljupki pub s vrtnom pivnicom koreografiranom zastavama zemalja sudionica nogometnog prvenstva, u kojem dominiraju odlična piva nedaleke pivovare Purity Brewing Co. Hoćeš li Pure UBU amber ale, Longhorn IPA, XPA…sve je dobro. A o onom drugom, Turf Tavern se zove, dovoljno je reći da je najstariji pub u najstarijem sveučilišnom gradu engleskog govornog područja i da je bio poprište snimanja filmova o Harryju Potteru, čime se naveliko hvali. No, što ovdje nije igralo u Harryju Potteru? Ako ne u tom serijalu, a ono u onom o gospodaru prstenova, ako nije snimljeno na Novom Zelandu, a mnoge građevine prepoznate su kao inspiracija autora za neki od objekata te filmske sage. Kronike iz Narnije također su nastale ovdje, tu je najslavnija knjižara, najveća knjižnica, ma svašta.

U Londonu, cilju posljednjeg jednodnevnog izleta opet kilometri i kilometri hodanja po kulturnim institucijama, odabir nekoliko za bolje upoznavanje – neizostavne Buckinghamske palače, Westminsterske opatije, parlamenta, bez Big Bena, koji je u skelama zbog obnove a od sve sile muzeja izbor je pao na Muzej povijesti prirode, na Nacionalnu galeriju, u kojoj smo uzdisali za orošenom kriglom piva u rukama konobarice na slavnom platnu Eduarda Maneta,  i komadić British Muzeuma…Muzeji i galerije su, nemoguće je to preskočiti, stalno puni, vrve od rijeka turista, u sve je ulaz slobodan i u većini se slobodno može fotografirati. E, sad, ulaznice se ne naplaćuju, ali na svakom koraku su staklene vitrine s kovanicama i novčanicama i s pozivom da donirate pet ili deset funti…. a uz svaku stoje ljubazni volonteri, pa od sramote ne možete da ne donirate… Mi smo se sramotili.

Tattershall Castle jedan je od dva puba koja smo posjetili u osam-milijunskom glavnom gradu (gle, opet dva!), a plijeni smještajem na ukotvljenoj lađi, pa s palube, čije je blago ljuljuškanje bilo pravi melem nakon višesatnog tumaranja gradom, puca lijep pogled na gust promet Temzom i opet na onaj Big Ben umotan u skele u jutu. Ovdje izbor piva nije posebno intrigantan, ali Hop House 13 lager iz irske pivovare St. James's Gate savršeno nas je osvježio. Do druge okrjepe je prošlo opet nekoliko sati, a našli smo je u neposrednoj blizini The Royal Courts of Justice, zgrade u kojoj se nalazi i vrhovni sud i koja je, kako smo primijetili, tako monumentalna i ulijeva takvo strahopoštovanje, da onaj tko ovdje uđe kao osumnjičenik odmah sve prizna… e, da je tu poslati neke naše mustre. Pub Ye Olde Cock Tavern nalazi se u još jednoj zgradi prepunoj povijesne patine, građenoj u 16. stoljeću, a prepun je dobre atmosfere i odličnog piva.

„Serving a variety of real ales, craft keg and bottled beers“ obično stoji na informativnim tablama pubova, ali je vrlo zanimljivo da samo na šanku, čitanjem sa štitova na točionicima, možete doznati kojih petnaest, dvadeset ili pedeset piva možete naručiti. Iz jelovnika i raznih letaka na stolovima doznat ćete što je na meniju, koji se kokteli nude, koja vina, žestice i sokovi, ali o pivu ni slova. Za to morate na šank. Tako smo se, na šetnji Readingom, naposjećivali šankova. Na kraju je, računajući onaj kvartovski Sportsman i ljetni festival ulične hrane u gradskom  parku, gdje smo sjedeći na balama slame tumačili Blue Collar Lager iz plastične čaše, dosegnuli dvoznamenkast broj.

Castle Tap, The Monks Retreat, Allied Arms, Pavlov' Dog, Alehouse – odreda su sjajni pubovi, većinom s vrtnom pivnicom, slikoviti, staromodni, s puno duha, u pravilu s desetak cask aleova i cidera, te još toliko točenih lagera svjetskih brendova, među kojima se nađe i češki Pilsner Urquell. Te s klasičnom ponudom hamburgera i fish&chipsa.

Od puba Great expectations (Velika očekivanja) imao sam prvo velika očekivanja, jer je bilo očito da je nazvan po slavnom romanu Charlesa Dickensa, a onda sam se malo ohladio kad sam shvatio da je to zapravo hotelski restoran. Ipak smo na Tonijev nagovor zasjeli tamo i uživali u lijepom ambijentu punom reminiscencija na velikog pisca. Ponuda od deset ale piva iz bliže i dalje okolice, te još toliko korporacijskih brendova na točionicima i mnogih flaširanih piva, o kojima se nismo niti raspitivali, klasična je za tamošnje prilike, a dodatni adut ovog mjesta je nagrađivana vrtna pivnica koju zovu „najbolje čuvanom tajnom Readinga“.

Još je bolji beer garden u pivnice Nags Head, što će reći Glava kljuseta. Uostalom, valjda je i to pridonijelo da ovaj pub dvije godine za redom ponese naslov najboljeg ale & cider puba u Berkshireu u izboru udruge Camra (Campaign for Real Ale).

Prije par tjedana – i to je sjajna vijest za sve istinske ljubitelje dobrog piva – Reading se upisao na listu gradova u kojima posluje Brewdog, legendarna škotska craft pivovara, odnosno jedan iz lanca njihovih certificiranih pubova. U spektakularno dizajniranom prostoru u kojem još sve miriši po boji dostupna je svekolika raskoš Brewdogove ponude, kako na pipi, tako u boci i limenci, a na točioniku je i devet gostujućih piva. Punk IPA, Dead Pony Club, 5 AM Saint, Elvis Juice… ma, da vam ne pričam.

S pubovima u Readingu stvari stoje jako dobro, a kako je s pivovarama? Trenutno malo pa nikako. Gostioničarska craft pivovara, iliti brewpub, Zerodegrees u Bridge Streetu, utemeljena 2007. godine jedina je tamošnja pivovara. Kroz povijest bilo ih je tucet, točno dvanaest komada, no sve su u međuvremenu zatvorene, a o postojanju nekih još svjedoče natpisi na fasadama zgrada. Ali ta koja jeste, e ta je vrhunska. Nula stupnjeva (Zero degrees), ali zato puno bodova! Prostrana, komotna, industrijski dizajn, pogled na varionicu i na tankove za odležavanje iz kojih se njihovih desetak piva toči nefiltrirano i nepasterizirano, a kako se po svaku rundu mora ići na šank, možete – kad vam to šetanje dojadi – tražiti da vam napune dvolitreni vrč, pa dok se vani polako smračuje uživati u nostalgičnom prizoru lijene rijeke koja teče pod prozorima….. Bolje ne može.

Komentari


Digg   StumbleUpon   Facebook   Del.icio.us   Croportal   Ispiši   Preporuči

     

ArhivIzreke o pivu

Nacrtaj mi krigl

Garth_Ennis_Preacher_3
Garth_Ennis_Preacher_3

Pivnica.net na Facebooku



Montažne i drvene kuće



Najnovije iz kategorije Reportaže