Bavarski redovnici zasluženi su za novinu koja će izmijeniti proizvodnju piva. Za vrijeme vrućih ljetnih mjeseci teško se nadziralo vrenje i bakterije su mogle pokvariti piće, a problem je u Njemačkoj bio toliko izražajan da je knez Maksimilijan I. 1533. godine odredio da svatko tko želi u razdoblju od 23. travnja do 29. rujna želi proizvoditi pivo mora dobiti posebno dopuštenje.
Bavarski su samostani najprije pokušali pohraniti pivo na duže vrijeme u hladne podrume čime se izmijenilo svojstvo nekih kvasaca. Na nižim su temperaturama, umjesto da se skupljaju kao pjena na vrhu posude za vrenje, tonuli na dno i fermentirali mnogo sporije. To se pivo s donjim vrenjem moglo čuvati mnogo duže. Tako su nastali lageri - lager na njemačkom znači skladište.
Ne računajući crkveno pivarstvo na široj osnovi, većina ispijenog piva u srednjom vijeku kuhalo se kod kuće. Bio je to ženski posao, baš kao kuhanje i čišćenje. U Njemačkoj je pribor za pripremu piva do 16. stoljeća bio vrlo bitan dio djevojčina miraza. Uspješni su pivari. piše Brian Glover u 'Svjetskoj enciklopediji piva' privlačili u svoje kuće svoje susjede i sumještane pa je prirodna posljedica da su njihovi domovi postali središta okupljanja u zajednici - pivnice. Kako su sela prerasla u gradove, tako se neke obitelji usredotočile na pripravu piva i prodavale su ga pojedincima i drugim gostionicama i točionicama.
Pivo je u srednjom vijeku postalo takmac i postalo opasna konkurencija vinu, alkoholnom puću koje je do tada u nekim društvima vladalo bez premca.
U 16. stoljeću pivarstvo je već postalo ustaljeni posao, a većina se piva pripremala kod kuće ili za domaću potrošnju, ili za prodaju susjedima. Pivovare koje su punile bačve za prodaju uglavnom su opskrbljivale vlastitu pivnicu i tržište koje su mogli lako dosegnuti - vrlo malo ih išlo dalje od svog sjedišta. Burad s pivom, naime, nije bilo zgodno prevoziti konjima i kolima jer su i najbolje ceste toga vremena bile pune jama, izlokane i izrovane kolotečinama. Pivo je voluminozan proizvod razmjeno male vrijednosti pa su pivari zaključili da ga je mnogo lakše i unosnije pripremati ondje gdje će se i potrošiti. Stoga su sastojci za pripravu piva hmelj, ječam i slad postali velikom industrijom prije nego vrenje. Slad je bio dovoljno vrijedan i dovoljno lagan da se mogao ekonomično prevoziti na razmjerno velike udaljenosti. U ti vrijeme nije se oporezivalo pivo nego slad, proizvodnja slada, pečenje djelomično proklijalog ječma, mala je dominantan položaj pa su bogati sladari prezirno gledali na skromne sitne pivare koje su opskrbljivali.
Prenosimo iz dvotjednika Agroglas broj 390 od 11. svibnja 2016.
