Prvi gutljaj piva. Jedino se taj računa. Oni idući, sve veći, sve beznačajniji, donose mlaku omamljenost, bljutavo obilje. Tek onaj posljednji, možda, s razočarenjem okončanja, obnavlja privid djelotvornosti. Ali prvi gutljaj! Zar gutljaj? To počinje mnogo prije gutanja. Već se na usnama ćuti to pjenušavo zlato, ta svježina osnažena pjenom, pa onda polako na nepcu užitak kao zasjenjen oporošću. Kako se doima dugim taj prvi gutljaj. Čovjek ga ispija odmah, s nagonskom požudom.
Ustvari sve je već zadano: količina – ni previše, ni premalo, baš koliko treba za idealan početak, pa trenutačno blagostanje popraćeno uzdahom, pa pucketanje jezikom ili tišina što vrijedi isto toliko, varljiv osjećaj užitka koji kao da se otvara u nedogled…
Ali, istodobno, već unaprijed znamo – ono najbolje je prošlo. Odlažemo čašu i čak je malko odmičemo od sebe na četvrtastom podlošku od bugačice… Cijelim jednim mudrim i nadom ispunjenim obredom željeli bismo ovladati čudom koje se netom dogodilo i koje je iščeznulo. Sa zadovoljstvom čitamo točno ime piva koje smo naručili. No oblik i sadržaj mogu se uzajamno propitkivati do mile volje, jedan drugome biti jeka beskonačna, ništa se više neće ponoviti.
Htjeli bismo sačuvati tajnu čistog zlata, zarobiti je u formule. Ali, za svojim bijelim stolićem zapljusnutim suncem, razočarani alkemičar spašava samo privid i pije sve više i više piva sa sve manje i manje radosti. Ta je sreća otužna: pijemo samo zato da bismo onaj prvi gutljaj – zaboravili.
Preuzeto iz knjige priča Prvi gutljaj piva i druge male radosti, u izdanju Ceresa, Zagreb, 2002. godine. Autor Philippe Delerm (1950.) objavio je dvadesetak knjiga, a nazvali su ga majstorom za pisanje o pukim sitnicama koje život znače. Ova knjiga prvo je njegovo pojavljivanje u hrvatskom prijevodu (prevela Ingrid Šafranek).
