Tužno je, jadno i oku nemio pogled na jedno povijesno zdanje u Otočcu, čiji ponosni toranj još uvijek podsjeća da se u tom gradu nekada pilo iznimno kvalitetno pivo uz kojeg su se prepričavale brojne priče, pričale šale, plesalo i pjevalo ali i zarađivalo za život.
Oronule zgrade, poslovne hale natrpane otpadom i smećem, upravna zgrada bode u oči kao „kuća duhova" što sve zajedno nerijetko stvara zgražanje i ružne komentare brojnih stanovnika Otočca ali i onih koji su nekada u njemu živjeli. A što je pivovara u Otočcu bila, što je za ljude značila i kako je nestala, najbolje će opisati naše kratko prisjećanje.
Otočac je kao jedno od najvećih i najznačajnijih trgovišta od Senja pa do Karlovca bio i važan strateški vojni centar sa velikim garnizonom u kojem je službovalo mnogo Čeha i Slovaka. Među njima isticao se i jedan oficir čija se daljnja obitelj u Češkoj bavila proizvodnjom piva. Kako je bio iznimno nadaren čovjek, poslovnoga duha i pronicljivog zapažanja, došao je na ideju da bi u Otočcu, temeljem tadašnjih gospodarskih prilika, poslovan uspjeh bio pokrenuti proizvodnju piva, pogotovo zbog činjenice da se u Gackoj dolini tada proizvodio iznimno kvalitetan ječam a kraj je bio bogat kvalitetnom vodom. Sva ta njegova zapažanja i procjene upotpunjavale su i druge pozitivne karakteristike, kao klima, koja jer su u tom kraju zimi jako niske temperature što je pogodovalo za proizvodnju prirodnog leda u plićacima koje rijeka Gacka napuni vodom za vrijeme jesenjih kiša. Zapravo, o ledu je zavisio tehnološki proces jer u to vrijeme nije bilo suvremenih uređaja za rashlađivanje. Tržište je za prodaju piva bilo zagaranitirano u samom vojnom garnizonu i mjestu Otočac, dok je dio imao osiguran plasman u Primorje preko Senja. Sva zapažanja, procjene i izračune oficir je prenio svojim prijateljima u Češkoj koji su odmah odlučili posjetiti Otočac te provjeriti mogućnosti pokretanja proizvodnje piva. Ostali su iznenađeni i više nego zadovoljni uvjetima za pokretanje ove industrijske djelatnosti.
Imali su sve na raspolaganju, sirovinu, vodu, led, tržište i jeftinu radnu snagu koje je bilo u izobilju. Izabrala se i lokacija izgradnje buduće pivovare, u podnožju tvrđave Fortica, pokraj sjevernog kraka rijeke Gacke, na kojem se i dan danas nalazi.
Tako je i počelo.
Izgradnja pivovare u Otočcu započela je 1897. godine i trajala je do 1903. godine. Pivovaru u Otočcu osnovao je Čeh Otokar Domanski 1903. godine, a u tijeku izgradnje od 1897. - 1903. godine, probna proizvodnja odvijala se malim kapacitetom od od 1000 do 1500 hektolitara piva godišnje, a krajem 1903. godine proizvodnja se popela na tadašnjih značajnih 2000 hektolitara.
Otokar Domanski, kao poslovni čovjek, nije odabrao baš lokaciju ispod brda da nije imao itekako važne razloge, iako su godinama prigovarali što je pogon izgradio baš pod brijegom što je smetalo daljnjem proširenju. Treba spomenuti da su se tadašnje pivovare gradile isključivo na strminama zbog pogodnosti izgradnje ležnih i vrionih podruma kopanjem tunela, jer je tehnološki proces vođen pod prirodnim temperaturama koje vladaju pod zemljom. Trebalo je uskladištiti dovoljne količine prirodnog leda i očuvati ga od otapanja preko proljeća i ljeta za potrebe kontinuirane proizvodnje. Inače, izgradnja podruma je jednostavnija u brijegu nego u ravnici gdje nadiru podzemne i površinske vode. Prirodni pad je iskorištavan kao besplatno transportno sredstvo. U pivovari Otočac ležni podrum izgrađen je u brijegu više ceste, a punionica na nižem nivou.
Domaći su trgovci postajali vremenom sve zavidniji na poslovne rezultate, jer se pivo pilo u velikim količinama diljem Like i Primorja, tako da su otočki trgovci predložili Domanskom da ih primi u posao i da osnuju dioničko društvo. Tako veleposjednici i trgovci Dujo Milinković i Ilija Bogdanić upisuju svoje dionice i proširuju posao. Pivovara počinje poslovati pod novom firmom "Otočka pivovara D.D." , pod kojim je naslovom radila sve do 1943. godine, odnosno do 1945.godine, kada je Uredbom tadašnje vlade DFJ (Demokratske Federativne Jugoslavije) prenesena u društveno vlasništvo konfiskacijom imovine ratnih zločinaca i neprijatelja naroda.
U periodu od 1914. do 1926. godine obavljena je dogradnja građevinskog dijela i uvedeno je u proizvodnju znatno više novije tehnologije čijim se proširenjem kapacitet proizvodnje povećao sa 2000 hl na 3000 piva godišnje. Između dva rata među dioničarima je došlo do nesuglasica što je pospješila velika ekonomska kriza 1929.-1933. godine, tako da dioničari Bogdanić i Milinković izazivaju prividni stečaj i razno raznim makinacijama sa mjenicama uspijevaju, tada već starog i i dobroćudnog Domanskog izgurati iz posla.
Domanski se povlači kao ostarjeli samac u kuću kod trgovca Ljubića, koji je inače slovio kao pošten čovjek, te u njihovoj obitelji umire u velikoj bijedi. Da nije bilo poslovne žene Miler, čijim je posredstvom dobio utočište kod Ljubićevih, umro bi od gladi.
Pivovara u Otočcu od 1943.- 1945. godine radila je smanjenim kapacitetom zbog nestašice ječma, koji je tada bio neophodan za ishranu naroda i vojske. Novi vlasnici, okupacijom kao pripadnici ekstremne desnice zauzimaju važne pozicije u društveno političkom životu mjesta i okolice tako da se ne pojavljuju nikakvi problemi u daljnjoj proizvodnji piva. Dolaskom komunista i tadašnje Narodnooslobodilačke vojske 1943. godine, pivovara radi sa jako malim kapacitetom samo za potrebe lokalnog stanovništva.
Ondašnjom izgradnjom Otočca, postepeno se povećavala proizvodnja piva, ali i uvela proizvodnja drugih pića.
Zasigurno najcjenjeniji u ondašnjoj državi bili su "Velebitska malina" i "Pelinkovac", koji su se proizvodili od prirodnih sirovina, velebitskih malina koju je pivovara otkupljivala od sakupljača kao i od velebitski trava branih na velebitskim prostranstvima. Velebitska je malina bila toliko cijenjena da ju je bilo teško proizvesti u količinama koje je zahtijevalo tržište. A Pelinkovac je bio lijek, kojega su i liječnici preporučivali pri stomačnim tegobama. Neki su njegovu kvalitetu uspoređivali s najboljim vrstama viskija.
No, kako su se vremena mijenjala, mijenjala se i "Otočka pivovara". Za ondašnju vlast po svemu sudeći nije bilo u interesu modernizirati proizvodnju piva i ostalih proizvoda, tako da je pivovara gubila utakmicu na sve zahtjevnijem tržištu. Pripala je Zagrebačkoj pivovari, koja ju je ugušila, uništila i pretvorila u ruševno izdanje, ruglo grada, ali i za skladišta koje kakvih tvrtki. Iako je bilo negodovanja građana koji su bili protiv zatvaranja pivovare, pa i prosvjeda, u Otočcu su pojedini politički čelnici i njima bliski suradnici iz Zagreba odigrali, na sebi svojstven način "uništenje" pivovare i ostavili ju na sramotu svih stanovnika i onih koje uspomene vežu za ovaj kraj. Danas, jedino ponosno stoji toranj pivovare, pri čemu svaki pogled na njega, budi uspomene na nekadašnja teška ali lijepa vremena kada se u Otočcu pilo dobro pivo.
Tekst i foto: Dražen Prša, novinar
Članak uz dozvolu autora prenosimo s foruma Cro-eu.com
