Prostor umjetničke kreacije

Pivska etiketa je genijalni mali prostor kretivnog izražavanja, par kvadratnih centimetara na kojima pivovara uz ime svoga uvarka i osnovne informacije o ingredijencijama stavlja i mnoge druge poruke, a prvenstveno dražesna likovna rješenja, koja su često i prava mala remek djela.

A etiketa je praktično mlađahna novotarija, jer u odnosu na ukupnu povijest pivarstva za koju se svi slažu da doseže brojku od sedam tisućljeća, etiketa na boci postoji tek nešto preko stoljeća, a ona na limenci manje od devedeset godina.

Ni staklo kao pivska ambalaža nije dugog vijeka – prvi put se pojavljuje (istom) u 15. stoljeću, ali tek oko sredine 19. prevagnula je nad drvenim bačvama, koje su prije toga potisnule glinene i kamene posude  (i na te su se posude ispisivali određeni podaci, pa su tako u grobnicama faraona pronađeni ćupovi s vinom na kojima je hijeroglifima napisano koja je vrsta vina i godina berbe, te tko je vino proizveo).

Vino je etikete dobilo prije piva i u 18. stoljeću francuski su vinari žicom na bocu vezali komad pergamenta s informacijama o proizvodu. Etikete za pivo bile su posve neuobičajene prije četvrtog desetljeća 19. stoljeća. Doduše, godine 1834. kada je u Engleskoj ukinuta carina na staklo, omogućeno je pivarima da pakiraju svoje uvarke u boce, a to je otvorilo put i uvođenju papirnatih etiketa, no to nije išlo brzo. Najraniji primjerci bili su ručno zapečaćeni s imenom pivovara i sadržajem utisnutim u vosak. Širenje poslovanja s pivom dovelo je do upotrebe kapsula od metalne folije, sličnih onima koje se i danas koriste za vino, a one su često stradale pri transportu. Najbolja alternativa bila je papirnatanaljepnica. 

Rane etikete od papira bile su trake koje su nalijepljene samo preko grla boce i porculanskog čepa s patentnim zatvaračem, a pivo iste pivovare znalo je imati različite etikete. To je stoga što u početku pivovare  nisu flaširale pivo, nego su to radile posebne punionice ili pivnice i krčme. Sačuvane su etikete londonskih pivovara Barclay Perkins i Combe & Company te pivovare Guinness u Dublinu koje nose imena različitih punionica a izbor etiketa piva Guinness koje su izdale razne punionice mogu se vidjeti u muzeju tvrtke u dublinskoj pivovari St. James's Gate. To je dakako otvaralo širok prostor krivotvorenju pa se protiv ove prakse bune pivovare Guinness, William Younger i naročito Bass koji je još 1890. godine registrirao svoj zaštitni znak, crveni trokut,  a album s oko 1.900 krivotvorina i kršenja autorskih prava još uvijek se čuva u Bassovoj pivovari u Burton-on-Trentu. (Boce piva Bass s karakterističnim zaštitnim znakom naslikao je Edouard Manet na svojoj slavnoj i praslavnoj slici Bar u Foiles-Bergèreu iz 1882. godine, pa tako znamo da se pivo u Britaniji etiketiralo papirnatim naljepnicama još prije tog vremena.)

Jedan od razloga šireg prihvaćanja staklenih boca bio je taj što je vijek trajanja piva u bocama duži od onoga u bačvama, a Britanija je po naseljavanju Indije proizvela posebno pivo podesno za tu klimu, prikladno nazvano East India Pale Ale, a ono je moralo izdržati dug put. Upravo ta piva bila su opremljena najranmijim etiketama. Masovna proizvodnja vezana je i uz osvajanja novih tržišta, štoga je omogućio razvoj željeznice. Boca s izblijedjelom etiketom iz tog razdoblja čuva se u pivovari Williama Youngera u Edinburghu.

 Sve do kraja 19. stoljeća pivske su boce bile raznih zapremina i oblika, često umjetnički formirane (tu je ulogu kasnije preuzela etiketa) i zatvarane patentnim zatvaračem od žice i porculanskog čepa zaštićenog gumom (beugel bottle ili swing top, odnosno na njemačkom bügelflasche). Kudikamo praktičniji navojni zatvarač patenmtirao je Henry Barrett iz Engleske 1872. godine, a izvjesni William Painter iz Baltimorea, SAD, izmislio je 1892. još bolji krunski zatvarač. Sada je staklena boca s papirnatom etiketom mogla krenuti u osvajanje svijeta i to se dešava na prijelomu stpoljeća, kada je i obujam srče bio standardiziran i praktično sveden na pola litre i litru.

Najstarija sačuvana papirnata pivska etiketa na američkom tlu je ona za pivo Red Star Tonic, koje je kuhala pivovara Cold Spring Brewery, smještena u blizini St Clouda u Minnesoti, a procijenjeno je da je proizvedena između 1906. godine i početka prohibicije 1920. Tridesetih godina 20. stoljeća pivovare počinju koristiti samoljepive  etikete, koje je osmislio Stan Avery,značajno olakšavajući život pivarskoj industriji koja je imala dramatične probleme s nanošenjem ljepila na etikete i četkanje ostataka s boca.

Neposredno prije Drugog svjetskog rata u Engleskoj su uvedene boce s trajno nalijepljenim ili šablonskim etiketama. Iako je to imalo nekog smisla za vrijeme ratne nestašice papira, takve etikete nisu bile popularne zbog vremena koje je trebalo potrošiti na sortiranje u skladištu boca.

Od bakropisa s hijeroglifima do impresionističkih slika, etiketa za boce piva doživjela je potpunu evoluciju u dizajnu. Danas postoje brojne tehnike tiska a ono što je na etiketi naintrigantnije je umjetničko djelo. Već dugo, naime, nije dovoljno da na etiketi stoji ime piva – često nazvano po gradu u kojem se pivovara nalazi, i pivski stil, uz zakonom obvezne podatke o sastavu napitka, nego je etiketa prepoznata kao sjajno sredstvo regrutiranja novih potrošača, koje privlači  atraktivnim dizajnom i likovnim rješenjem. Brzo je etiketa postala i i najomiljeniji predmet sakupljanja, poželjniji od svih drugih kolekcionarskih  stvari iz svijeta piva, a tu malo što nije meta skupljačke strasti – od boca, limenki, čaša, krigli, bačava, podmetača, plakata, reklama, pa do otvarača i metalnih štitova. Craft pokret taj je prostor kreativnosti proširio do neslućenih razmjera a to kolekcionare stavlja na velike muke, jer sve veću produkciju iznimno je teško pratiti.

Naravno, ni pivopijama nije lako.