Pivnica.net
Banner

Pivo u stihu i prozi

Prosjaci i sinovi

Ivan Raos   |   13.03.2013.     8695

Prosjaci i sinovi

Uto punašna konobarica - što bijaše tu da gostima u svemu udovolji - tko zna po koji put metnu pred njih dva zemljana vrča pjenušava piva i začini ih izazovnim smiješkom svog dvostrukog zanimanja.

Potrkine oči uskočiše među razgoljene dojke, a kad konobarica ode mijeseći istrčenim stražnjicama, priljepiše se o njih kao puž o gladak kamen.

- Uh! - huknu Potrka, obrisa suho čelo kao da leden znoj briše, pa uzdahnu - Ej, kad zamedi kadulja pa vrijesak... Ne švrljam ti šumom, Šimaga Mali, već ti ne razumiješ mnoge stvari, kako bih ti rekao, na razmeđi, pa kako ćeš razumjeti kad zamedi kadulja pa vrijesak...

- Nauči me, neba ti - uzvrati Šimaga, ne znaš poslušno li ili podrugljivo.

- Kažeš, godine? Kažeš, sjedine... kao da godine ne ćutim u kostima, kao da me sjedine u oči ne bodu! Sve ja to znam i stoga ne govori meni, već ovom mom ćaknutom vršnjaku, dižiglavcu prokletom!

- Ti si mu gospodar! - učiteljski će Šimaga.

- Gospodar?! To ti misliš, šimaga Mali, osebice velika, jer po sebi sav svijet krojiš. Lako ti je tvomu gospodarom biti kad zapravo i ne znaš imaš li ga u gaćama. Nu ušutkaj ovo moga pasjeg jada, što neprestance gače ko žedan gavran sa vrh drače: »Daj, đavle pakleni, daj...« Laje prije nego i onjuši, prije nego i ugleda dvocjevku zvizne te po bedru kô tučak od zvona.

- Ne kažem... - izvlači se Šimaga - ne kažem da nema razlike, ma opet... nisam ni ja uškopljeni anđeo, niti mi je javna kuća nepoznata, pogotovo dok bijasmo mlađi. Mladu nije zamjeriti, a ti si nam zamjerao i neprestano nas žicao i podbadao: »Radije bih ga odsjekao nego se kurvom omrsio!« A sad po stare dane...

- Od obijesti vrag materi u dupe lug siplje, a od nevolje i muhe ždere.

- Ne sramoti sebe i sjedine, već ako baš drukčije ne možeš, nađi opet štogod udovice-uspaljenice...

- Kakve udovice-uspaljenice - gorko će Potrka - Kakve, Šimaga Mali, srca ti žalosnoga?! Tko je cijeli život ždrebice jahao, ne može ni okom na ragu! Ovo se moje pogrde, lijepi ti ga đava' izbirljiva odnio, na mlado naomečilo i među mladim probire, pa gdje će na ragu! Na dan ti je hoda njuši, i prije nego se prekrižiš uvuče se u puževu kućicu iz koje ga svi vrazi ne bi izvukli. »Fuj - kaže - po kenji mi zaudara!«

- Ti o njemu, Bože prosti, kô o krštenom čeljadetu! - zgrozi se Šimaga Mali.

Potrka ga preču, pa nastavi:

- A kad opazi, napriliku, ovu našu Gretu, do Stuttgarta bi bez štaka i odaha. Pa da se ta vražja Greta i godinu dana ne opere, njemu miriši, miriši ko kaćun i ruža zajedno. Voli ti on, brate, palac mlade kurve nego stotinu aršina najpoštenije babe. Kažu, da svi djedovi žive u nama, a u meni, eto, samo pogana krv deven-babe Anđelije... Vatra i oganj! A oganj ne liže uz mokru slamu. Mokra ti je slama moja Nuša. I da nije poradi djece, Bog mi je svjedok, da je nikad ne bih ni badnuo - jal u nju, jal u crnu zemlju, ista slast i njoj i tebi.

- Sve su ti naše takve - utješno će Šimaga Mali - A kako i ne bi bile kad ih bije svaka kukavica: glad i trud, marva i djeca, polje i kuća... - Sve to i mnogo gore bilo je i devenbabu Anđeliju...

- Imala je takvu krv - zaključi umno Šimaga Mali.

- Božja milosti, pa o tom ti cijelo vrijeme i govorim! Krv, rode, krv... a kroz moju grabi stotinu bijesnih ždrebaca i riče osamdest jelena... Zauzdaj ih kad te povuku za onim vrckavim guzicama... pa je li stanje, je 1' imanje... - ustade i pođe kao da ga zaista vuče stotinu ždrebaca i riče osamdeset jelena.

- Ej, kad zamedi kadulja pa vrijesak...

Šimaga pogleda za njim na usko drveno stepenište s kojeg ona pogrda Greta nepretance preko Potrke i njemu namiguje, sasvim lagano otkapčajući od znoja mokru bluzu, da, tobože, vrijeme u sobi ne gubi; u stvari, guba jedna kurvanjska, pokušava da i njega svojim buraćama raspali i razjari.

- E kad zamedi kadulja pa vrijesak... - sad uzdahnu i Šimaga, a ono malo kasnih i pomalo pospanih gostiju mogli bi se zakleti da su čuli kako četiri ždrepca iz njeg zarzaše.

Poslije dobre ure Potrka siđe niza stepenice, siđe polagano zakopčavajući puce na jaketi, uvjeren da će svi na pravo puce pomisliti. Stari jarac, umjesto da se prekrije kolobarima i sramotom, evo ti ga uspravna, osvježena, pomlađena: preporođen krmak stari i ponosan na svoj grijeh, kô kurva na poštenje.

- Ej, kad zamedi kadulja pa vrijesak...

- Opet kod tješiteljice? - pecnu ga Šunje, koji bijaše u međuvremenu pristigao - I u grobu ćeš s njima đavla mijesiti.

- Baš đavla, prijatelju Šunje, baš đavla! A ovo ti je đava' nad svim vragovima. Jer kad zamedi kadulja pa vrijesak, lakome se pčele brže roje, gorče piju i kraće žive. A meni vazda medi kadulja i vrijesak, bagrem i tilovina, pa opet svaka čaša slađa, svaka kurva medenija, a život sve duži.

Iz čista mira bijesno zviznu šakom o stol, povuče preko njega rukom kao metlom; zemljani se vrčevi razletješe po svoj krčmi.

Ivan Raos (Medov Dolac 1921. - Split 1987.) Nakon pet razreda pučke škole upisuje Biskupsku klasičnu gimnaziju i sjemenište u Splitu, odakle ga izbacuju nakon šestog razreda (1938.) zato što je gledao Optužujem (J'accuse), film o aferi Dreyfuss. Siromašni otac više ga nije mogao školovati, jer je uzdržavao veliku obitelj i otplaćivao dugove sjemeništu, te se Raos uzdržava sâm, završivši posljednja dva razreda i veliku maturu na splitskoj klasičnoj gimnaziji 1940. godine. Te godine objavljuje i svoj prvi književni tekst, kratku priču Đeneral u splitskom srednjoškolskom časopisu Pregnuća.

Nakon mature započinje Raosov književni rad i svladavanje egzistencijalnih nevolja. Kako bi izbjegao vojsku, 1940. godine upisuje Pravni fakultet u Zagrebu, ali nikada ne studira; neko vrijeme radi u hotelskom baru u Splitu, zatim postaje honorarnim učiteljem u Grabovcu, u srpnju 1941. postaje novinar dnevnika Hrvatski narod, gdje objavljuje niz različitih članaka, prikaza knjiga i izložbi, reportaža i osvrta, ali i pjesama, humoreski i novela, a povremeno piše i za druge novine i časopise (Spremnost, Nova Hrvatska, Preporod, Hrvatska revija). Sljedeće godine dobiva otkaz u Hrvatskom narodu, a te iste godine pod naslovom Utjeha noći, zajedno s Petrom Meštrovićem, objavljuje zbirku pjesama, i otada pa do kraja života Raos piše i objavljuje gotovo neprekidno.

Nakon završetka rata Raos ostaje bez posla, pa je kratko vrijeme i "sitni krijumčar". Upisuje i Filozofski fakultet, opet samo kako bi izbjegao vojsku (odslušao je šest semestara). Od 1948. počinje raditi kao akviziter Nakladnog zavoda Matice hrvatske, zatim kao honorarni činovnik u Zavodu za statistiku i evidenciju, nakon otkaza se zapošljava kao akviziter u časopisu Arhitektura, pa postaje lektor, korektor, ekspediter i naposljetku tehnički urednik, sve do 1962. kad opet dobiva otkaz. Istodobno, tih godina bio je tehnički urednik i lektor časopisa Čovjek i prostor kojemu je i jedan od pokretača, a jezično i tehnički uređivao je još Teatar, Kulturni radnik, reviju Kerempuh, kao i niz posebnih arhitektonskih, urbanističkih i turističkih izdanja. Član Društva hrvatskih književnika postaje 1956., a član Matice hrvatske 1963. godine. Kao slobodni književnik djeluje od 1961. do 1967., kad preuzima komercijalni odjel Nakladnog zavoda Matice hrvatske, u kojemu radi iduće tri godine. Godine 1967. dobitnik je nagrade Matice hrvatske za roman Vječno žalosni smijeh i to je njegova jedina književna nagrada. Od godine 1971. član je uredništva časopisa Republike. Godine 1969. oženio se Ivankom Mlinac. Prvi put na scenu zagrebačkoga HNK dolazi s dramom Autodafe moga oca 1970. godine.

Od srpnja 1994. na dan Raosove smrti, u Medovu Docu održavaju se Raosovi dani, trodnevni skup posvećen uspomeni na pisca, čije djelo - i ne samo za njegov uži zavičaj - ima trajnu književnu vrijednost.

Prosjaci i sinovi je hrvatska televizijska serija snimljena 1971. prema knjizi Ivana Raosa. Serija je zbog netom slomljenoga hrvatskog proljeća punih dvanaest godina bila neobjavljena te je prvi put na Televiziji Zagreb prikazana tek 1984. godine, a i tada su neki prizori iz serije bili cenzurirani. Istu je sudbinu doživjela i knjiga. (Prema Wikipediji)

Komentari


Podijelite ovaj članak




ArhivIzreke o pivu

Mislim da je sada dobro vrijeme za jedno pivo
Franklin D. Roosevelt, američki predsjednik nakon potpisivanja New Deala, dokumenta koji je otvorio put ukidanju prohibicije

Nacrtaj mi krigl








Najnovije iz kategorije Pivo u stihu i prozi