Čekanje je, složit ćete se, jedna od najdosadnijih i najomraženijih imenica.
Nemalo je stihova posvećeno čekačima, čekanima i iščekivanju.
Posebno je naporno stajanje u redu.
Mnogi, a posebno stariji ljudi u današnje vrijeme ne mogu ili ne žele čekati u tom redu, iako vremena imaju na pretek. Klone se mnoštva, zabrinuti zbog mogućeg inficiranja koronom.
To je, javljaju nam naši reporteri s Kube, dovelo do pojave jednog novog zanimanja - profesionalni čekači, takozvani colerosi, koji ustupaju za novac svoje mjesto u redu.
U vrsti za namirnice kojih je u toj zemlji, zbog recesije uzrokovane sankcijama i još koječemu, sve manje, pristižu pred poluprazne prodavaonice daleko prije otvaranja.
Neposredno prije otključavanja dolaze „pravi“ kupci, nagrađuju čekače i zauzimaju njihovo mjesto. Zna se desiti da jedan čekač radi i za nekoliko kupaca, pa onaj tko je mislio da je pri vrhu reda zna pasti i za desetak mjesta.
Kod nas takvih redova još nema, ali mnogo je onih koji čekaju bolje vrijeme. Bolji život, što bi pjesma rekla. Čekaju ga na različitim mjestima, jer nekog reda za tu robu baš i nema.
Naoružaju se ovi čekači nadom, vjerom i sličnim rekvizitima i zavaravaju se da kao aktivno na tome djeluju.
A u stvari najčešće čekaju da se to samo od sebe desi ili da to netko drugi isporuči na kućnu adresu.
I kada imaju priliku skratiti taj “red“, na izborima, recimo, oni ostaju iščekivati uz prozor ili odlože „svoj san“.
Po ne znam koji put glasaju za one koji ni do sada nisu ispunjavali njihova očekivanja. Niti bilo što učinili kako bi im „onaj njihov život učinili boljim.
Tako oni čekaju uzalud i zauvijek, pa za razliku od onih kubanskih, ostaju čekači amateri.
Luzeri, što bi pjesma rekla.
