Otkriće Mreže svih mreža, GPS-a i igraće konzole Game boy kapitalni su pronalasci koji su obilježili 1989. godinu. Češka je baršunastom revolucijom raskrstila s komunizmom, razmontiran je Berlinski zid, a kod nas je zakuhalo. U Danskoj su ozakonjene istospolne zajednice, Cliff Richards je postao prvi Britanac koji je izdao stotinu single ploča.
Dalaj Lama dobio je Nobelovu nagradu za mir, umrli su Salvador Dali, Laurence Olivier i ajatolah Homeini, ubijen je rumunjski predsjednik Nicolae Ceauşescu, izvršen je pokolj na pekinškom Trgu nebeskog mira, emitirana prva epizoda Simpsona, a na Eurosongu u Švicarskoj pobijedila je hrvatska grupa Riva s pjesmom Rock me baby.
Te 1989. godine na Planetu je živjelo pet milijardi 156 milijuna ljudi, a šest milijuna i dvjesto tisuća njih odlučilo je između 16. rujna i 1. listopada posjetiti bavarsku prijestolnicu München i proveseliti se na najvećem pivskom festivalu na svijetu, Oktoberfestu. Među njima po prvi put u životu i vaš reporter, te njegov daruvarski prijatelj i pivski sudrug Josip Pepo Souček, u narodu poznat kao Suljo. Za čovječanstvo je to bio, dakako, posve beznačajan korak, ali golem i pregolem za sitnog provincijskog pivoljupca, kojemu je vrhunac pivskog užitka, koji je mogao dosegnuti, bilo zamijeniti svakodnevno Staročeško pivo Nikšićkim, koje se moglo kupiti kod Gine na Slaviku, ili apatinskim Jelenom, dostupnim u diskontu u Donjem Daruvaru, ili Laškim u krčmi kod Ilije Ninkovića.
Nakon pokoravanja lokalne scene bilo je logično učiniti novi iskorak, pa smo zaključili da bismo trebali skočiti i do tog Minkena, da vidimo kakvo je to čudo, o kojem svi toliko govore. Rečeno, učinjeno! A otišli smo doslovno kao grlom u jagode, bez ikakvih prethodnih priprema i bez informacija, za koje zapravo nismo ni znali kako bismo ih dobili. To je, uostalom, potpuno priličilo ljudima koji se približavaju tridesetoj – jedan s jedne, a jedan s druge strane. Samo smo sjeli u auto, u gepek ubacili šator i vreće za spavanje, i dali se na put.
Ove godine, okruglo tri desetljeća od prvog posjeta, znali smo sve – i što nas tamo čeka i gdje ćemo što pronaći, i po kojoj cijeni, i što želimo upoznati, a što ponoviti, gdje se dobro jede, i koje pivo treba piti, i kako funkcionira javni promet i gdje treba proći pješke da bi se vidjelo više. A naročito smo znali da je suvišno bilo što pripremati i planirati i da je događaj uvijek najbolji ako se jednostavno prepustiš trenutku i uživaš u neponovljivoj atmosferi festivalske vreve. Zato nismo ni poduzimali ništa više od tiskanja majica sa službenim znakom festivala iz godine prvog posjeta i natpisom Oktoberfest München 1989. – 2019. na prednjoj strani, dok smo na zadnjoj ispisali stih Tome Bebića Evo me ovod posli triest godin.
- Gledaj, ovi tu dolaze trideset godina, komentirali su susjedi, koji su sjedili iza nas u Weissbier karuselu Fahrenschon, jednom od onih brojnih mjesta u kojima uvijek možete naći slobodan stol, jer tamo ne vlada ona specifična atmosfera velikih festivalskih šatora, a okosnica ponude je pšenično pivo, dakle Weissbier. Obitelj iz Gradačca našla je rješenje svojih problema u pečalbi, ali rado bi se vratili, a Hrvatska je opcija o kojoj ozbiljno razmišljaju. Napokon i sam grad Daruvar, o kojem dosta znaju, jer je tamo negdje otišao njihov poznanik, svećenik salezijanac.
Na to da je München, pa tako i Wiesn, kako domaći zovu festival svih pivskih festivala, prepun „naših“ u ovih smo se trideset godina dobro naviknuli, kao i na to da su svi srdačni i čim sjednu do vas započinju razgovor, kao neka dvojica Nijemaca, koji godinama žive u Americi, pa im njemački više ne ide baš glatko, ili onaj Nizozemac koji je u sanitarnom čvoru čekao za zakuha voda na električnom rešou, dok smo mi dežurali uz mobitele na punjenju. -Schöne Wetter heute, reče. –Ja, aber gestern war es nicht so gut, otpovrnemo mi, potrošivši time sav svoj njemački, pa je daljnje čavrljanje postalo nemoguće.
Tako to tamo ide, a ako i uzmanjka riječi, uz pomoć ruku i nogu, uvijek se dobro sporazumijemo i za čas, uz refren Ein Prosit der Gemütlichkeit, koji orkestar ponavlja svaki čas, radosno se kucamo teškim litrenim vrčevima i potežemo dugačke gutljaje gorkasto slatke tekućine. Kako lani sa šarenim društvom iz Bangladeša, Indije i Italije, tako koju godinu ranije s američkom četvorkom, koja je s aerodroma prvo skočila do dućana u nabavku dindrlica i lederhosna pa tek onda na Wiesn, i desetljeće prije toga kada smo poveću ekipu, odreda crnpurastih i kosookih veseljaka, pitali koje su udaljenosti prevalili za ovo uživanje u pivu, a oni odgovorili da su svi rođeni u Münchenu…
Autokamp Thalkirchen, kojem smo do danas ostali vjerni, umnogome se promijenio. Ista je ostala samo infrastruktura i pravilo da se u vrijeme Oktoberfesta cijene povećavaju, a ukida papir u zahodu, dok se topla voda za tuširanje i pranje posuđa uvijek masno naplaćuju. Kao i pivo, koje tu stoji tri eura, što je pet puta više nego u samoposluzi u gradu. Prvih godina kamp je stalno bio odlično popunjen i šator smo postavljali gdje smo uspjeli pronaći mjesta, bez mnogo mogućnosti biranja. Danas je većina prostora zatrpana naseljima unificiranih šatora u koje agencije autobusima dovoze goste iz Britanije i Australije, te sve većim i luksuznijim kamperima, dok je sve manje mjesta za slobodnjake s autom i šatorom. Možda su drugi kampovi u gradu bolji, ali nama je ovdje dobro. Kamp je na obali rijeke Isar, nedaleko sjajnog zoološkog vrta Hellabrunn i jednu autobusnu stanicu do metroa, koji nas za ciglih par minuta doveze u epicentar pivskog urnebesa.
A tamo je opet sve isto, i sve drugačije. Isti je onaj dražesni huk mase i tisuća zabavnih radnji, isti je osjećaj blaženstva kad vas nepregledna rijeka ljudi nosi širokom ulicom pivskih šatora u kojima već sjedi stotinu tisuća žednih grla i više nema mjesta ni za iglu, dok sa svih strana dopiru mirisi pečene volovine, prženih badema, grilanih pilića i koljenica, riba, kobasica i kiselog kupusa, a tu i tamo se zapuši hrpica konjskog izmeta, jer pred službenim šatorima svake od šest minhenskih pivovara, koje toče pivo na Wiesnu, stoje šesteroprezi koji pokazuju kako se nekad dopremalo pivo u krčme. Drugačije je osiguranje, i općenito – sigurnost. Prvih godina su postojali redari, čiji je zadatak bio da se postaraju za pijane goste i da oduzimaju litrene staklene vrčeve, mazove, od onih koji su ih htjeli ponijeti kući kao suvenir. Uz velike šatore stajali su kontejneri, u koje su redari ubacivali svaki oduzeti maz. Unatoč revnom redarstvu službena je statistika priznavala da se tada godišnje kralo po dvjesto tisuća vrčeva. Ne pitajte kako, ali ja ih doma imam osam, od čega je tek jedan kupljen.
Velika promjena došla je 2001. godine, kada se zbog američkog 11. rujna čak razmišljalo o otkazivanju festivala, ali je na sreću gradsko vijeće odlučilo da se Oktoberfest održi uz pojačane sigurnosne mjere. Uostalom, nije otkazan ni 1980. godine, kada je na samom otvaranju fešte izvršen atentat s trinaest mrtvih i dvjesto ranjenih. Od početka milenija feštu nadzire značajno više policajaca, uključujući i ophodnje na konjima, a strože su i kontrole prtljage, da bi prije dvije godine, nakon serije terorističkih napada po Europi sve bilo dignuto za još jedan stupanj – zabranjeni su ruksaci, a pomno se pregledavaju i posve male torbice, no to se odražava jedino na beznačajno produženom vremenu ulaska na festivalski prostor, dok je sve drugo potpuno jednako, veselo i razdragano, kako na ukupnoj površini od 40 hektara na kojoj je smješteno četrnaest velikih festivalskih šatora i deseci manjih, te dvije tisuće kioska, štandova, zabavnih radnji i atrakcija, od Riesenradea, vrtuljaka i tunela straha do uličnih kazališta, verglaša i cirkusa buha, tako i na novoj priredbi nazvanoj Oide Wiesn, nostalgičnom Oktoberfestu, koji prikazuje kako je fešta izgledala prije jednog stoljeća. Ta je manifestacija prvi put održana 2010. godine, kada je Oktoberfest slavio dvjestoti rođendan, i zamišljena je kao jednokratna priredba, ali je postigla takav uspjeh da se otada održava svake godine i uvijek u većem obimu i s više posjetitelja.
A ukupan broj gostiju godinama se drži na nešto preko šest milijuna. Evo, ove godine, na primjer, šest milijuna i tristo tisuća, jednako kao i lani, a za sto tisuće više nego one, za nas povijesne, 1989. godine. No, znalo ih je biti i više, pa i puno više, sve do rekordnih 7,1 milijun 1985. godine, kada je Oktoberfest slavio 175. godinu postojanja. Ta brojka više nikad nije dosegnuta, čak ni u godini proslave dva stoljeća od one konjske utrke s točenjem piva, priređene 1810. godine u čast kraljevskog vjenčanja, kojom je sve ovo počelo. Zato obilato raste potrošnja piva – prije trideset godina popilo se 5,3 milijuna litara piva i to po cijeni – nota bene! – od prosječnih sedam dojč maraka, dok ovogodišnja bilanca govori o 7,3 milijuna istočenih litrenih vrčeva, od kojih je svaki stajao gotovo dvanaest eura. Pa se ti misli!
I mislili smo se mi tako mislili, vrtjeli u glavi film unatrag, do lanjske fešte, kada sam, zahvaljujući gostovanju u emisiji o najvećim svjetskim feštama Roberta Knjaza, jedini put bio na otvaranju Oktoberfesta, do onih starijih, kada smo znali biti u znatno većem broju, pa i dvocifrenom, vrtjeli ga i do one tmurne godine, kada smo zbog stalne kiše boravak skratili za jedan dan, i do one kada smo sve vrijeme proveli u majicama kratkih rukava, a svi šatori po cijele dane biti zatvoreni zbog prenapučenosti. Sjećali smo se tako i svih sjajnih posjeta brojnim vrtnim pivnicama po čitavom gradu, muzeja i galerija s čudesnim sadržajima, često neraskidivo vezanim uz pivo, koje je uostalom obilježilo cijelu dugačku povijest prijestolnice, iz uz svaku uspomenu potegnuli iz svojih mazova. Maznuli smo jedan i za pokoj velike duše Momira Moše Plavšića, koji je godinama bio naš vjerni pivski suputnik, uveseljavajući društvo svojim vrckavim doskočicama, i koji nažalost više nije s nama.
Vrtio se tako film sve do prijeloma milenija, kada je monumentalna statua Bavaria bila nedostupna pogledu, jer je obnavljanja u povodu svoga 150. rođendana, pa i dalje, do one nezaboravne masovke u Lövenbräuu, gdje smo uspostavili nezaboravan kontakt s jednim debelim bradatim Talijanom, i najdalje, sve do one 1989. godine, kada je na Oktoberfestu instaliran najveći vlak smrti na svijetu, a u gastronomskoj ponudi se po prvi put pojavilo i – mlijeko, pod šatorom Hippodrom, koji sada više ne postoji, više nije bilo živih konja, ali je bio pravi pravcati veliki ringišpil, dakle sve do godine Prve, kada smo put do tamo našli lakše bez navigacije, nego sada uz pomoć svih čuda tehnike, uključujući i rečeni GPS, izmišljen baš te godine, kada smo u prvom autobusu za grad naletjeli na šofera „zemljaka“ iz Požarevca, koji nas je besplatno odvezao na lice mjesta i kada smo u kampu za prvog susjeda imali japanskog bajkera, koji je po cijele noći puštao glasne vjetrove… Zato smo se i ove godine odvezli do Sendlinger Tora, kamo vozi autobus za Oktoberfest, prošli pored Cinestarova giganta na čijem je mjestu tada ponosno stajao Mathäser, najveća pivnica na svijetu, popili pivo u kvartovskom kafiću, u kojem je onih davnih dana mjesna mladež igrala pikado, i napravili selfie kod onog drveta u kampu pod kojim je vjetroviti Japanac razapeo svoj minijaturni šator… I čudom se čudili koliko je uspomena ostalo, koliko se sjećanja izrojilo i kako su sve te brojne slike žive i svježe, te zaključili da je zatvaranje jednog tridesetogodišnjeg perioda istovremeno i otvaranje novog, očito kudikamo kraćeg, ali da u Bavarskoj, u Münchenu i na Oktoberfestu itekako imamo još što tražiti.
Fotografije otprilike prate tekst. Prvih pet su dajdžest retrospektiva, a ostale donose ovogodišnju festivalsku atmosferu.
Snimili Mato Pejić, Josip Souček i Marta Voršilaková
