Praško vinotočje Makarska

Da Česi obožavaju Jadransko more a Hrvatsku smatraju svojom rezervnom domovinom, opće je poznata stvar. Tu svoju strast potvrđuju na razne načine i doma, pa tako na praškom Malostranskom trgu nalazimo vinotočje nazvano po znamenitom jadranskom ljetovalištu – vinárna Makarská.

Prije nego što je postala Makarska ovo je malostransko vinotočje nosilo ime U Stüdlů. Još u siječnju 1947. objavljen je u satiričnom tjedniku Dikobraz tekst u kojem je lokal opisan kao „ poznata malostranska kumšrýřská vinarna U Stüdlů“ (kumštýř je razgovorni izraz za umjetnika, od njemačkog Kunst, dakle vinotočje u kojem se okupljaju umjetnici). Koji mjesec kasnije, krajem rujna, veće je list Svobodné slovo objavio oglas za vinarnu Makarska u koju je goste pozivao „vlasnik Marko Videka“. Od je na Malu Stranu doselio iz Celetne ulice, kako svjedoče Národní listy iz ožujka 1941., kad u popisu poduzeća navode na toj adresi „jugoslavensku vinaru Makarska“.

A tko je bio Jan (Johann) Stüdl? Dečko vrijedan svake pozornosti: rođen je 1839 u Pragu, a umro 1925. u Salzburgu. Građanske novine Pozor uz godine 1863. objavljuju opis koji odgovara više njegovu ocu (gospodin Jan Stüdl, trgovac u trijemu na malostranskom trgu u svom domu“). Časopis Tradice iz 1937. godine razvijaju njegovu karakterizaciju: o Johannu Stüdlu s malostranskog trga tu se govori kao o veletrgovcu i alpinistu, koji je bio suosnivač Alpenvereina, osobno osvojio značajan broj vrhova, organizirao gorska vođenja, gradio domove i ceste“.

Kuća u kojoj je Stüdl vodio svoj obrt izvorno se zvala Kod sedam kamenih stupova, kasnije Kod tri medvjeda, a u vrijeme kada je tu poslovala obitelj Stüdl, govorilo se jednostavno U Stüdlů (Kod Stüdlovih). Riječ je o tipičnom građanskom domu, nastalom spajanjem dvaju srednjevjekovnih objekata. Jezgra je zadržala niz povijesnih elemenata (u 125. stoljeću tu je neko vrijeme bila vijećnica), a fasada je iz 19. stoljeća. Godine 1954. tu su se počeli sastajati odabrani studenti Akademije likovnih umjetnosti, a tri godine kasnije, pedeset i sedme, utemeljili su likovnu grupu, koja je ime svog favoriziranog lokala uvrstila u svoj službeni naziv: Makarska 57, odnosno skraćeno M57. Grupa je imala desetak članova (najpoznatiji među njima bili su svakako slikar Josef Jira, grafičar Jaroslav Šerich i kipar Valerián Karoušek), a djelovala je do 1970. godine.

Vinotočje Makarska, koju su od milja zvali Makanda, nazvana je po poznatom turističkom ljetovalištu u Hrvatskoj, a spominje se u nizu literarnih tekstova. Primjerice u knjizi Arnošta Hermana Žena v taláru (Žena u plaštu) (1990.), gdje studenti proslavljaju uspješno položen ispit:

„Zatim vinotočje Makarska, u kutu je sjedio cijeli njihov studijski kružok. Odjednom su svi bili junaci, pričali su se vicevi o ispitima, slavilo se. Pilo se jeftino veltlinsko vino i po džepovima tražio sitniš za cigarete. Sjeli su. Ado je htio napuniti čaše. Boca oko koje je bio svezan ubrus bila je prazna. (...) U kutu vinotočja netko se napadno smijao. Korpulentna žena s perikom grlila je mršavog muškarca u prugastom odijelu, muškarac je imao prorijeđenu kosu i lice s ožiljcima od boginja. „Zapijam već treći televizor!“, rekao je muškarac promuklo. „Stvarno ti nije dobro?“ čula je Adu kao iz daljine. !To je valjda ta galopirajuća šizofrenija,“ pokušala se našaliti. Konobar je donio novu bocu.“

Glazbenik Jiří Odvárka u svojim memoarima Jau trádadá (2008.) opisuje slalom malostranskim gostionicama od gornjeg do donjeg grada:

„Gostionica U Dvou slunců, ranije glavno sastajalište svih mojih prijatelja, sada je bila poluprazna, bila su tu sama nepoznata lica. Nastavio sam do Bonaparte. (...) Popio sam dva, tri piva i većinom nastavljao Nerudinom ulicom prema dolje. Na rychtě i U Kocoura nisam prepoznao gotovo nikoga, a mahom je to bilo bolje U Glaubiců. Tamo sam često znao nabasati na Mejlu Hlavsu. (...) U Slunců i U Glaubiců tada su zatvarali prilično rano, tako da smo najčešće svi još susreli u vinotočju Makarska ili U Maliřů. Ta dva vinotlčja spadale su u obični cjenovni razred, pa ni nakon zatvaranja nisu oskudijevale mušterijama.“

Sažetu varijantu opisanog slaloma daje Karel Pecka u Malostranskim humoreskama (1992.): „Ponekad  kad bi dobio kakav mali honorar, Pepíček bi zasjeo U Vola na pivo, a nakon zatvaranja zaputio bi se na Malostranski trg u Makarsku ili u Rubin, odakle je noću teturao do svoje promrzle kućice u Novom Svijetu.“

Iz knjige Praha ožralá Radima Kopáča i Petra Stančíka

S češkog preveo Mato Pejić

Ilustracija Josef Jira: Pijáci, Makarská vinárna, 1984.