Netko je jednom rekao - želiš li upoznati neku zemlju, moraš upoznati njene stanovnike. Razmislimo malo: mnogi od nas često su putovali, kao turisti ili službeno, u strane zemlje, no jesmo li zaista osjetili kako dišu njihovi stanovnici, kakvi su zapravo ljudi koji nisu carinici, recepcionari, turistički vodiči ili poslovni partneri?
Nije jednostavno osjetiti puls domaćeg čovjeka, steći njegovo povjerenje i saznati kako živi, što misli i osjeća. Zaista, kako to postići? Mogući putokaz dao nam je francuski pjesnik Apollinaire; opisujući u stihovima svoja lutanja po Pragu, spominje kako je slušao češke pjesme koje dopiru iz mnogobrojnih pivnica. Danas, nažalost, u većini pivnica pjevanje se sve rjeđe čuje, no unatoč tome, pivnica je mjesto koje nudi pogodnu atmosferu da se čovjek relaksira i da se, uz nekoliko piva, i malo otkači i pokaže onaj skriveni, intimni dio svoje osobnosti. A nitko ne može Česima poreći, da znaju napraviti kvalitetno pivo. Na neki način, to je stvar nacionalnog ponosa, i nije se rodio tko bi Čehu uspio prodati rog za svijeću kad se radi o pivu. Što bi rekli Španjolci - No pasaran!
Vještina spravljanja piva vjerojatno je jedno od najstarijih civilizacijskih nasljeđa. Pivo su navodno poznavali već stari Egipćani; međutim, pitanje je koliko je bilo slično današnjem. Stari Slaveni spravljali su medovinu, ali i neko piće od fermentiranog pšeničnog i raženog kruha. U češkom postoji izraz nahmeljiti se što znači dovesti se u blago alkoholizirano stanje. Od medovine i pića od provrelog razmočenog kruha čovjek se mogao napiti, no nahmeljiti se postalo je moguće tek kad se u pripremi piva počeo koristiti hmelj, čime je pivo dobilo svoj današnji oblik. Pivo se proizvodilo svugdje u Sjevernoj Europi, a u južnijim krajevima prevladavalo je vino. Neki povjesničari čak pronalaze podudarnost između granica do kojih se širilo Rimsko Carstvo i klimatskih zona u kojima je uspijevala vinova loza, iz čega se može zaključiti da rimski legionari baš i nisu bili neki pivoljupci. No kao što bi rekli ti isti Rimljani - de gustibus non est disputandum.
Izum piva u današnjem obliku pripisuje se mitskom flamanskom kralju Gambrinusu, koji je ujedno i neka vrsta zaštitnika pivara. Prema legendi, on je recept za pripremu piva dobio od staroegipatske božice Izide. Uobičajena ikonografija prikazuje Gambrinusa kao dobroćudnog trbušastog veseljaka rumenih obraza i još rumenijeg nosa, s nakrivljenom kraljevskom krunom, koji jaše na pivskoj bačvi s prepunim pivskim vrčem u ruci. Bilo je mnogo rasprava o porijeklu njegovog imena; neki su jezikoslovci pretpostavljali da potječe od latinske riječi cambarus (podrumar), no prihvaćenija je druga verzija, po kojoj je predložak za taj veseli lik bio brabantski vojvoda Jan I, odnosno latinski Jan Primus (1251-1294), što se s vremenom prometnulo u Gambrinus (sjećate li se igre pokvarenog telefona?). Spomenuti Primus bio je veseljak, živio je burno i pustopašno, a družio se i s običnim pukom; posebno je volio pivo, i na njegovu veliku radost pivarski ceh proglasio ga je svojim počasnim članom. Danas ime Gambrinus nosi pivo jedne od najpoznatijih čeških pivovara u Plznju, a po cijelom svijetu mogu se naći pivnice koje se diče istim imenom. Po spomenutom Gambrinusu skovan je i medicinski izraz gambrinizam, što nije ništa drugo nego specifični pivski mamurluk, dobro poznat svima koji su ikad pretjerali u konzumaciji piva. A onima koji ga nisu iskusili savjetujem neka i ne pokušavaju. Engleska poslovica kaže, da je znatiželja ubila mačku koja prema drugoj, također engleskoj izreci ima devet života!
Važan korak u razvoju piva zbio se kada su vrčeve od porculana, keramike ili metala zamijenili stakleni; pivo je dotad moglo biti mutno i puno taloga, no odjednom se počela cijeniti njegova prozirnost i bistrina. Uz nešto truda i domišljatosti pivari su i taj problem uspješno riješili primijenivši novi postupak u procesu vrenja. Tada je rođen plzenjski Prazdroj (praizvor), danas poznat u cijelom svijetu pod svojim njemačkim imenom Pilsner Urquel, pa danas pivo, osim okusom i aromom, osvaja poklonike i svojom kristalnom jasnoćom, kao i veličanstvenom krunom pjene na vrhu svakog vrča. Uh, već i na samu pomisao osjećam kako me hvata žeđ! Inače, koliko mi je poznato, sličan se proces dogodio i u evoluciji šampanjca, koji je u početku također bio mutan i pun taloga.
Kao i kod nas, u cijeloj srednjoj Europi pivo se uglavnom konzumira ohlađeno na temperaturu između 5 i 9 stupnjeva Celzija. Englezi smatraju, da je pivo najbolje na sobnoj temperaturi (bljak,), no to možemo svrstati u kategoriju ostalih engleskih ekscentričnosti, kao što su vožnja krivom stranom ceste i navika da piju čaj i kad nisu prehlađeni. S druge pak strane velike bare Amerikanci, otkako su izmišljeni hladnjaci, sve što je tekuće, uključujući pivo, piju skoro smrznuto, tako da ga gotovo treba žvakati.
Premda zakoni Europske Unije obvezuju proizvođače piva da deklariraju postotak alkohola u svojim proizvodima, u Češkoj još i danas prevladavaju tradicionalne oznake, i popularna desetka ili dvanaestica (10º, odnosno 12º) nisu tramvajske linije, nego oznake težinskog postotka slada u smjesi prije fermentacije, a postotak alkohola u konačnom proizvodu iznosi nešto manje od polovine tog broja, no ta računica nije baš sasvim pouzdana, jer konačan rezultat zavisi od niza drugih faktora. Uz to, evo još jedne češke specifičnosti: najvažnija osoba u svakoj pivovari je sladek, glavni pivarski majstor, i njegovo se ime objavljuje uz naziv piva, gotovo kao da se radi o autoru umjetničkog djela. Uostalom, kušajte neko dobro pivo, pa ćete se i sami složiti da to i nije tako daleko od istine.
Prije petnaestak godina autori L. Polgar i G. Smitko objavili su zanimljivi vodič po praškim pivnicama, s obiljem interesantnih podataka i anegdota. Pozivam čitatelje da zajedno sa mnom krenu njihovim tragom, u posjet nekima od poznatijih praških pivnica, u kojima se može osjetiti puls sadašnjeg vremena, ali i duh višestoljetne tradicije. Krenimo od najpoznatije, U Fleku, smještene u zgradi iz 1430. godine, u Křemencovoj ulici. Iz dokumenata se vidi, da se tamo proizvodilo pivo već u drugoj polovini 15. stoljeća. Pivovara je dobila svoje današnje ime kad ju je 1762. kupio Jakub Flekovsky sa suprugom i nazvao U Flekovskych (Kod Flekovskih), no gosti su to ubrzo skratili. U pivnici se nekad skupljala praška intelektualna elita (danas je tamo više stranih turista nego domaćih Čeha), a neki novinar je 1902. godine među stalnim gostima evidentirao dvanaest liječnika, osam pisaca, sedam poslanika, šest glumaca, pet slikara, četiri novinara, tri svećenika, dva kazališna redatelja, dva masera, dvije primalje, dva plemića i jednog krvnikovog pomoćnika. Glede identiteta ovog posljednjeg, radi se po svoj prilici o Leopoldu Wohlschlageru, rođenom u Osijeku, koji je u Češkoj niz godina obavljao dužnost izvršitelja smrtnih kazni, najprije kao pomoćnik, a zatim i kao samostalni egzekutor, a svoj je jezivi zanat nastavio obavljati i nakon I svjetskog rata kao pravosudni službenik republike.
Kod Fleka su dolazili i brojni studenti, neki i iz naših krajeva, i upravo tamo rodila se ideja o osnivanju nogometnog kluba u Splitu, Hajduka, o čemu svjedoči i pred nekoliko godina postavljena spomen-ploča u velikoj sali.
Tvrtka U Fleku poznata je i po tome što je to jedina pivovara u Srednjoj Europi koja već punih pet stoljeća proizvodi svoje pivo i cjelokupnu proizvodnju prodaje isključivo u svojoj vlastitoj pivnici. Crno pivo Flekovsky ležak (13º) proizvodi se po istom receptu već više od 160 godina. U prosjeku se dnevno popije blizu 25 hektolitara piva, a u ljetnim mjesecima i do pedesetak. Flekovsko pivo ne puni se u boce, ne izvozi se i ne prodaje izvan same pivnice. Uz pivo, gostima se nudi i široki izbor jela i lokalnih specijaliteta. Pivnica se sastoji od nekoliko sala; najveća je Viteška dvorana, za njom slijedi Jitrnice (Kobasica), Velika sala, Staročeška, Kufr (Kofer) i Akademija, a u ljetnim mjesecima gosti mogu uživati u vrtu pod krošnjama drveća, gdje u večernjim satima svira i tradicionalna češka limena glazba. U vrtu će vas diskretno upozoriti na topovsku kuglu zabijenu u zid; potječe iz Tridesetogodišnjeg rata, kad su Šveđani s druge obale Vltave topovima gađali Prag. Dekor u salama je rustikalan, u tamnim tonovima, a na zidovi su ukrašeni freskama.
Nekad je U Fleku, a i u nekim drugim pivnicama bio običaj, ako neki gost u stanovitom ograničenom roku uspije popiti metar piva, odnosno toliko krigli koliko stane u jedan metar, da se njegovo ime zlatnim slovima ubilježi u spomen-knjigu. Koliko znam, svjetski rekord u brzoj konzumaciji piva postavljen je pred par godina na svjetskoj izložbi u Osaki, kada je u češkom paviljonu jedan posjetilac popio deset krigli za tri minute. Svaka čast, ali to nema puno veze s istinskim uživanjem u pivu! Inače, za informaciju, količina piva koja stane u jedan metar je 11 krigli, odnosno 5,5 litara.
Svojevremeno je (negdje u tridesetim godinama prošlog stoljeća) u Pragu gostovao poznati tenor zagrebačke opere HNK (neka njegovo ime ostane tajna!). Kao svaki tenor koji drži do sebe, bio je pozamašne konstitucije i mogao je pojesti i popiti za petoricu. Pošto je na premijeri doživio ovacije, domaćini su ga nakon predstave odveli kod ˝Fleka˝. Ovo što slijedi, čuo sam od čovjeka koji je tvrdio da je bio očevidac: u sitne sate, cijelo je društvo bilo pod stolom, osim našeg prvaka opere, koji je lupao šakom po stolu i pomalo zaplićući jezikom zvao - Konobar, molim novu rundu piva - i novu rundu Čeha!
Pođimo dalje; tko je ikad pročitao Doživljaje dobrog vojnika Švejka, sjećat će se gostione zvane U kalicha (Kod kaleža) i njenog vlasnika Palivca. Nalazi se u ulici Na Bojišti, u centru Praga. Danas je to turistička atrakcija prvog reda, elitni restoran u kojem je sve uređeno tako da podsjeća na Hašekovog legendarnog antijunaka; zidovi su puni crteža i citata iz knjige, a iznad šanka je slika Franje Josipa. Kad su se rastajali, odlazeći u rat, Švejk i njegov prijatelj Vodička dogovorili su se da će se ponovo sastati U kalicha u šest sati poslije rata. Istini za volju, u Hašekovo vrijeme U kalicha je bila prilično obična birtija, kakvih je u Pragu bilo na desetke, a njen vlasnik, nadaleko poznat kao neotesanac, Hašeku je savršeno poslužio kao predložak za lik krčmara; ime je posudio od tamošnjeg konobara koji se zvao Palivec. Hašek je kao dijete s roditeljima stanovao u istoj ulici, preko puta. U gostioni su se skupljali veterani iz austrijskog rata u Bosni, a domar zgrade zvao se - Josef Švejk. Interes za ovu pivnicu naglo je porastao nakon što su se u izlozima knjižara diljem Češke, ali i ostale Europe pojavili Doživljaji dobrog vojnika Švejka. Eto koliko vrijedi dobar marketing!
U Kalicha ima odličnu kuhinju s češkim specijalitetima, kapacitet je oko 170 mjesta, a pivo koje se toči je Prazdroj 12º. Informacija zainteresiranima: preporuča se rezervirati mjesta unaprijed.
Preko puta od Starogradske vijećnice s poznatim astronomskim satom - Orlojem - nalazi se pivnica U prince (Kod princa) u staroj gotičkoj zgradi, u čijem podrumu su pronađeni ostaci još ranije romaničke zgrade. Kad su u 13. stoljeću na Vltavi izgrađeni brojni mlinovi s ustavama, kućama na Starogradskom trgu (Staromĕstske namĕsti) zaprijetila je opasnost od poplava, pa su morale biti zaštićene nasipima, koji su dosegli visinu i do 3 metra, pa je tako bivše prizemlje zgrade postalo podrum, a bivši prvi kat, sadašnje prizemlje, nalazi se malo ispod razine trga. U ovoj pivnici skupljaju se pretežno strani turisti, da bi promatrali mimohod dvanaest apostola, koji se ponavlja na Orloju svakog punog sata. U ljetnim mjesecima sva su mjesta za stolovima ispred pivnice popunjena već 30 minuta prije punog sata, a već pet minuta nakon punog sata promatrači se raziđu, i novopridošli imaju tek nešto više od četvrt sata vremena da uhvate mjesto za stolom. U pivnici ima oko 70 mjesta, u ljeti za vanjskim stolovima oko sto, a toči se pivo Prazdroj 12°.
Pođemo li od Starogradskog trga prema istoku, naći ćemo se u Celetnoj ulici, gdje se nalazi pivnica i restoran U supa (Kod /bjeloglavog/ supa). Celetna ulica bila je od davnih vremena jedna od najprometnijih ulica u Pragu, na sjecištu trgovačkih puteva. U prošlom stoljeću ulicom je do šezdesetih godina prolazio i tramvaj, no tada je cijelo područje pretvoreno u pješačku zonu, i ulice su popločene kamenim kockama. Pivovara je na tom mjestu postojala od 14. stoljeća, a sama zgrada jedno je vrijeme pripadala Karlovom sveučilištu koje se nalazi u njenoj neposrednoj blizini. U novijoj povijesti objekt je do 1992. bio pod upravom poduzeća Restaurace a jidelny (Restauracije i menze), čiji je skraćeni naziv RaJ davao studentima, koji su se hranili u studentskim menzama, obilje materijala za viceve u stilu - hranimo se u raju. Nakon toga poduzeta je opsežna rekonstrukcija i obnova devastiranih prostorija, pa danas U supa opet možemo doživjeti tipičnu atmosferu pivnice, u kojoj se toči Velkopopovicky kozel 11° i plzenjsko svijetlo pivo 12°. Uz ovu pivnicu, autori Polgar i Smitko navode jednu zanimljivu povijesnu anegdotu. Car Rudolf II Habsburški bio je veliki ljubitelj umjetnosti, i u njegovo vrijeme u Pragu je utemeljen je ceh umjetnika, a njegov dvorski slikar Matĕj Hutsky, inače redoviti gost U supa, čak je i promaknut u plemićki stalež. S druge strane, vlasnik pivnice Cyprian Bilek bio je ljubomoran na Hutskog, jer premda je bio gradski vijećnik i savjetnik, njemu nije ukazana takva čast, a on je smatrao da je zaslužuje. Tih dana grupa bogatih građana, uključujući i Bileka, naručila je od Hutskog sliku s motivom Posljednje večere za obližnju crkvu Sv. Benedikta (postojala je do 1792., danas je više nema). Bilek je pokušavao svim silama sniziti cijenu, no ni to mu nije bilo dovoljno, nego je izjavio da je Hutsky obično mazalo i da nije u stanju naslikati neku osobu da bi se ta mogla prepoznati. Hutsky je to čuo, no šutke je progutao knedlu i čekao svoj čas. Nakon nekoliko tjedana Hutsky je pozvao naručitelje da vide dovršenu sliku. Kad je otkrio sliku, opću atmosferu divljenja i odobravanja narušio je očajnički krik gostioničara Bileka, koji je na liku Jude Iškariota ugledao svoje vlastito lice. Stvar je došla do suda, i Hutsky se branio koristeći kao argument spomenutu Bilekovu izjavu, a suci su, vjerojatno misleći u sebi - tako mu i treba, donijeli odluku da Hutsky nije dužan platiti Bileku nikakvu odštetu, ali da, reda radi, mora promijeniti Judin lik. No, šteta je već bila učinjena, i ta se dogodovština još dugo prepričavala po praškim pivnicama.
Krenemo li od Starogradske vijećnice prema jugu, naći ćemo se u Husovoj ulici pred pivnicom U zlateho tygra (Kod zlatnog tigra), u kojoj je jedan od redovitih gostiju bio poznati pisac Bohumil Hrabal (sjećate li se Strogo kontroliranih vlakova?), koji nije štedio hvalospjeve pivnici i pivu. Zgrada u kojoj se pivnica nalazi veoma je stara; temelji i podrum potječu iz 13. stoljeća, a kuća je kasnije dobila svoju baroknu fasadu. Sačuvan je tradicionalni izgled pivnice, iako je tu neko vrijeme u 19. stoljeću bila kavana, u kojoj se prije burnih događaja 1848. okupljala revolucionarna praška inteligencija. Među ostalima, ovamo je redovito zalazio Josef Kajetan Tyl, autor češke nacionalne himne Kde domov muj. U novije vrijeme tu je češki predsjednik Vaclav Havel ugostio američkog predsjednika Billa Clintona.
Kapacitet pivnice je 80 mjesta, a toči se Prazdroj 12°.
Na lijevoj obali Vltave, na Maloj Strani nalazi se glasovita pivnica U svateho Tomaše (Kod Sv. Tome), koju su u 13. stoljeću osnovali redovnici reda Sv. Augustina. U obrazloženju molbe kojom su tražili dozvolu za pokretanje proizvodnje piva naveli su da je voda bezukusno piće bez ikakve arome. Ubrzo su augustinci postali majstori u proizvodnji piva, i ostalo je zabilježeno da su češki kraljevi, kad su boravili u dvorcu na praškom Gradu, pili isključivo pivo od Sv. Tome. Kažu, da je majstor rezbar, koji je izrađivao barokne kipove za oltar Sv. Tome, tražio da mu se jedna trećina honorara isplati u novcu, a dvije trećine u pivu. Pivovara šest je stoljeća proizvodila crno pivo 14°, sve do šezdesetih godina prošlog stoljeća, kada je zatvorena radi renoviranja. Nakon obnove prešlo se na proizvodnju nešto lakšeg crnog piva Special 12°. Današnji kapacitet pivnice je oko 230 mjesta, čemu u ljetnim mjesecima treba pribrojiti dodatnih 60 mjesta u vrtu . Nekada je u vrtu svirala i limena glazba. Bohumil Hrabal u jednoj od svojih novela opisuje zanimljiv događaj. Dok je u vrtu svirala limena glazba, s druge strane visokog zida, u vrtu Wallensteinske palače održavali su se koncerti klasične glazbe. No kameni zid nije bio dovoljan da spriječi neugodno miješanje veselih narodnih i ozbiljnih klasičnih nota, što je iritiralo slušaoce na obje strane. Jednom je atmosfera došla do usijanja, i kapelnik limene glazbe s jedne, a dirigent praškog Simfonijskog orkestra s druge strane počeli su se penjati na zid, u čvrstoj namjeri da šakama eliminiraju nelojalnu konkurenciju! No sukob se stišao dolaskom policijskih patrola koje su se odjednom pojavile istovremeno u oba vrta.
Na Maloj Strani nalazi se i pivnica U dvou sluncu (Kod dva sunca), u kući u kojoj je neko vrijeme živio pisac i pjesnik Jan Neruda, u ulici koja danas nosi njegovo ime. Zgrada ima pomalo neobičan oblik, s baroknim pročeljem i dva zabata okrenuta prema ulici, i s dva krova, podijeljena po sredini prostranim žlijebom. Otvorena vrata pivnice mame goste koji prolaze strmom ulicom, a u sali ih dočekuje portret Jana Nerude s pivskim vrčem u ruci. Neruda je volio Malu Stranu i njenim stanovnicima posvetio ciklus briljantnih pripovjedaka pod naslovom Malostranske pripovijesti. U njima je opisivao redovite goste pivnice, susjede i ljude koje je svakodnevno sretao na ulici i slušao njihove priče. Nekad se U dvou sluncu točilo pivo Bakalař 12° (što nema veze s bakalarom, nego znači akademsku titulu bakalaureus), no danas ga je zamijenio Staropramen 12°. Još jedna zanimljivost vezana uz Nerudovu ulicu (za njegovog života zvala se Ostruhova): zbog strmog uspona, u kolnik su bile ugrađene poprečne drvene grede, kako bi konji imali bolji oslonac dok uzbrdo vuku teška zaprežna kola.
U ulici U lužickeho seminaře, također na Maloj Strani naići ćemo na pivnicu U dvou srdci (Kod dva srca), u zgradi iz 1358. godine. Klimatizirani prostor nudi ugodnu atmosferu uz odličnu tradicionalnu češku i internacionalnu kuhinju; specijalitet kuće je mač Karla IV. Toči se Budvar 12°, pivo glasovite pivovare u Českim Budĕjovicama, poznato u svijetu pod njemačkim nazivom Budweiser. Inače, ime Budweiser koriste za svoje proizvode i neke druge pivovare u svijetu, posebno u SAD, ali ne nasjedajte - jedini pravi Budvar, ili Budweiser ako baš hoćete, je onaj iz Českih Budějovica.
Nemoguće je u ovom prikazu obuhvatiti sve pivnice koje to bez sumnje zaslužuju, pa ćemo stoga ovaj popis završiti još jednom znamenitom pivnicom u samom centru Praga. To je pivnica U Pinkasu na Jungmanovom trgu, nekoliko koraka od Vaclavskog trga. Negdje u prvoj polovini 19. stoljeća mladi krojački majstor Jakob Pinkas iz južne Češke oženio se djevojkom iz bogate praške obitelji, koja mu je u miraz donijela gostionu. U to vrijeme ukinut je propis pivarskog ceha, koji je zabranjivao dopremu i točenje piva iz drugih gradova. Prema tom propisu, u krugu od jedne milje od pivovare gostioničarima je bilo zabranjeno točiti pivo drugog proizvođača. No kako su pivovare u to vrijeme bile prilično gusto posijane, bilo je nemoguće pronaći neki slobodan međuprostor između pojedinih interesnih sfera. Pinkas je iskoristio ukidanje tog pivskog monopola i učinio povijesni korak poslavši narudžbu novoutemeljenoj pivovari u Plznju. Zapisano je, da je prva isporuka stigla 8. travnja 1843. i Pinkas je prvi počeo točiti plzenjsko pivo u češkoj metropoli. Postigao je nezapamćen uspjeh, i popularnost pivnice rasla je usporedo s potrošnjom. I danas je promet u pivnici ogroman zahvaljujući, među ostalim, i dugom radnom vremenu, od 9 ujutro do ponoći. Računa se, da se tu godišnje popije milijun i dvjesto tisuća čaša piva. U Pinkasu ima ukupno 140 mjesta u pet prostorija, a toči se, naravno, Prazdroj. Atmosfera je tradicionalna, sukladno običaju konobari nose pivske krigle u rukama, bez podnosa, ponekad i po dvanaest odjednom, za što je potrebna vještina, a bogme i snaga. Inače, u većini pivnica običaj je da vam konobar, čim spazi da ste ispraznili svoju čašu, donese novo pivo, a da ga niste morali tražiti. Ako više ne želite, dovoljno je praznu čašu pokriti kartonskim podmetačem. Broj ispijenih piva evidentira se tako da vam konobar pod čašu stavi listić papira i prilikom svake nove runde olovkom povuče crtu. Sjećam se, da sam jednom tražio prazno mjesto u pivnici, no svi su stolovi bili zauzeti. Za jednim stolom sjedila je sama neka prilično mršava djevojka, i s njenim dopuštenjem sjeo sam do nje. U razgovoru saznao sam, da je Finkinja. Diskretno sam bacio pogled na njen papirić i nabrojao ni više ni manje nego četrnaest crta - a bilo je tek oko 11 sati prije podne. Na zdravlje!
Na kraju navodim nazive drugih pivnica, koje nisu ušle u ovaj izbor (uz moju duboku ispriku), ali zaslužuju da ih se makar spomene: U černeho vola (Kod crnog vola), U Vejvodu (Kod Vejvode), U medvidku (Kod medvjedića), U dvou koček (Kod dvije mačke), U kocoura (Kod mačka)... i tako dalje. Svaka od njih ima svoju povijest i svoju priču, neku zgodu ili anegdotu. Njihovi neobični nazivi potječu iz vremena dok još nisu bili uvedeni kućni brojevi, pa su se kuće raspoznavale po nekom karakterističnom ukrasu na pročelju, od kojih su mnogi ostali sačuvani i do danas. U modi su bili prikazi različitih životinja: volova, tigrova, medvjeda, mačaka, bjeloglavih supova i ostalih predstavnika životinjskog svijeta. Jedna mala digresija: priča se da je hotel U zlate husy (Kod zlatne guske) na Vaclavskom trgu dobio ime po lijepoj, ali priglupoj kćeri svog nekadašnjeg vlasnika.
Tko je ikad proveo malo dulje vremena u pivnici, potvrdit će vam koliko je u tom objektu važno ono mjesto gdje car ide pješke. U pravilu, ta su mjesta svugdje vrhunski opremljena i na visokoj civilizacijskoj razini, premda se uvijek mogu naći neizbježni grafiti, čiji sadržaj nije za objavljivanje. No ipak ćemo učiniti jednu iznimku: u burnim danima Baršunaste revolucije, WC jedne poznate praške pivnice ušao je u legendu po grafitu s porukom političkoj garnituri kojoj je vrijeme isteklo: Drugovi, ovo je jedina stvar koju možete čvrsto držati u ruci!
Za sam kraj, evo još jedne anegdote. U svojoj pripovijesti Gostionica Kod zelenog drveta Bohumil Hrabal opisuje događaj kad je jednom tramvaj br. 13 iskočio iz tračnica, uletio u gostionicu i zaustavio se pred samim šankom. Gostioničar se rukom grčeviti držao za pipu, a kad se slegla prašina i kad se našao oči u oči s vozačem tramvaja, koji je još uvijek sjedio na svom mjestu i jednako grčevito držao svoje poluge, uputio je neobičnom gostu uobičajeno profesionalno pitanje: Desetku ili dvanaesticu, prijatelju?
Tekst uz dopuštenje autora prenosimo iz knjige Češka kroz ključanicu, koju su 2009. godine izdali Hrvatsko češko društvo i izdavačko poduzeće Nova stvarnost