Požeško pivarstvo
Stara narodna kaže: u obućara najgore cipele, a kovačeva kobila hoda bosa, dakle, u čemu si dobar to ne koristiš za sebe. Požeška kotlina ponosi se svojom vinorodnom tradicijom, a u gostionama i restoranima u ovome kraju na stolovima teško ćete ugledati bocu vina. Samo „naineken", „bavaria", „ožujaner", „karlovačko", „osječko"...,
ako izuzmemo pokojeg zalutalog gemištaša ili rijetkih ljubitelja „ljutog-žutog" (kave, sokove i druge vodurine ne računam).
Znali su ga stari Sumerani i Babilonci, kuhali od pamtivijeka Egipćani i Grci, hvalili ga europski kroničari, točili Kinezi i Tibetanci, tamanili Germani... Uvijek je to bilo obljubljeno i jeftino narodno piće, ali i probrana vrhunska pjenušava kapljica Riječ je o pivu, tom gorkasto-slatkasto-kiselkastom napitku od hmelja i ječmenog slada, u čijoj se zlatastoj bistrini zrcali povijest epoha, a na čijoj su postojanoj pjeni sazdane stereotipi o čitavim nacijama.
Naši preci, gotovo do nedavno nisu ga samo pili. Ispiranje kose pivom daje joj čvrstoću, volumen i sjaj, pivom se odlično polira namještaj, a brisanje listova cvijeća pivom daje mu lijep izgled i prihranjuje ga. Ne samo to - pivo je sjajno sredstvo u borbi protiv osa, stršljena i puževa koji obožavaju njegov miris, pa se hvataju u pivske klopke.
Teško mi je pivo hvaliti, jer to piće ne volim („nema ništa do vina i gemišta.."), a kuditi ga nema smisla. No, sjetim se kako mi je jedan požeški vinogradar rekao da su ljudi iz njegove branše pogriješili inzistirajući na pijenju čistog vina i prezirući gemište i špricere (iako je to zdravo piće), čime su taj segment potrošnje prepustili pivarima. Isto tako mi je svojevremeno jedan prehrambeni inženjer iz Osijeka u razgovoru naglasio da požeški kraj sa svojim čistim gorskim izvorima ima dobre uvjete za proizvodnju piva, jer pri tome osnovno je imati u blizini kvalitetnu vodu.
Dakle, dobre vode ima, a bilo je i posebnog pivarskog ječma. Naime, PPK Kutjevo je bio jedan od vodećih proizvođača toga ječma u Hrvatskoj (ne znam kako je sad, a nije ni važno), a ta žitarica se isporučivala u Daruvar i Osijek. Treća komponenta za pivarstvo je hmelj. Ova kultura može uspijevati na požeškom području, štoviše, uzgajao se dok su u Požegi postojale pivovare. Da, da, bile su čak dvije.
U Požegi se s pivarstvom kao poslom počelo u drugoj polovini 18. st. Tada je postojala prva pivovara u Kanižlićevoj, točnije baš u Grabriku. Pivovaru i gostionicu je vodio pivar Ivan Špaun, da bi ju kasnije preuzela obitelj Lobe. Kod Dragutina Lobea ovaj zanat je učio Ferdinand Kempf od 1831. do 1835., otac znamenitog Julija Kempfa, a u toj struci usavršavao se i u Austriji. Ferdo i Dragutin su zasadili ondje grabove, po čemu je ovaj prostor dobio ime Grabrik. Kempf postaje poslovođa kod Lobeovih, no kasnije otvara vlastitu gostionicu na uglu nekadašnje Trenkove (danas Matice hrvatske) i Sokolove ulice uz obalu potoka Vučjaka koji je sada prekriven, a onda je imao drveni most. Gostionica se zvala „K parobrodu" („Zum Damfschift").
Kako se stalno obećavao dolazak željeznice u Požegu, Ferdo je u tom obećanju vidio poslovnu priliku, jer do tada su ceste bile loše i otežavale transport piva do potrošača. Stoga se 1863. odlučuje na otvaranje vlastite pivovare u dolini potočića Kapavca (Ulica Vučjak) i daje joj optimističan naziv „K željeznici" („ Zum Eisenbahn"). U ovu kuću su čak uselili 1867. i ostali ondje do 1876. godine. No, kako Ferdo za života nije vidio ni parobroda ni vlaka u Požegi, posao je propao, a pivovara mu odlazi u najam. Prema tome, za pivo obitelji Kempf požeško gradsko tržište bilo je premaleno iz čega se može zaključiti da se radi o relativno značajnijim količinama.
U 62. godini je Ferdinand Kempf prihvatio ponovo posao kod Lobea, ali je nakon 2 godine prestao s radom. Stanovao je s obitelji u kući Lobeovih do svoje smrti. Propast Ferdinog pivarskog i ugostiteljskog poduzetništva doveo je čak do toga da su Kempfovi postali beskućnici, a znameniti Julije, Ferdin sin, seljakao se kao podstanar iz jedne požeške kuće u drugu dok nije kupio onu u ulici koja danas nosi njegovo ime.
Seljaci su u pivovare dovozili ječam, dok se hmelj uzgajao i brao iznad vrela Fratrovice. Pivarska obitelj Lobe ipak nastavlja posao, tako da Dragutina nasljeđuju sinovi Isidor i Karlo. Karlo podiže pivovaru u u Novoj Gradiški (željeznica!), dok Isidor vodi u Požegi pivarsko skladište sve do 1891. godine.
Prema tome, Požega je već tada imala prirodne uvjete, sirovinu i stručne ljude za pivarsku proizvodnju, a po svoj prilici samo su transportni problemi onemogućili njen razvoj. Kad je tradicija jednom „pukla", nije kasnije ni požeška Ratarnica nastavljala s pivarstvom, premda je proizvodila gotovo sve što se tada jelo i pilo. Tako je pjenušavo piće nestalo iz Požege, barem u smislu značajnije proizvodnje za tržište. Uz pivarsku proizvodnju nezaobilazne su i pivnice, a Požega je imala jedan ugostiteljski objekt takvoga naziva i funkcije koje je trebao popularizirati pivo. Tako je „Plavi podrum" na glavnom trgu 70-tih godina prošlog stoljeća pretvoren u Pivnicu, ali je ona propala baš kao i cjelokupno ugostiteljstvo poduzeća „Požeška dolina".
No, kućna radinost za vlastite potrebe nije odustala od piva - pravile su ga uglavnom žene i u selu i u Požegi, pa se čak i „točkarilo" za novac u pojedinim kućama. Danas ima entuzijasta, uglavnom muških, koji za sebe i svoje društvo prave razna piva.
Dakle, za propast požeškog pivarstva prvenstveno su zaslužni transportni problemi, a isto tako i kasnija poslovna politika poljoprivrednog giganta koji nije bio zainteresiran ni za voćarstvo, a kamoli pivarstvo. Političari su, pak, smatrali da je u Slavoniji dovoljno što se pivo odavno već proizvodi u Daruvaru (od 1840., dakle, kasnije se počelo nego li u Požegi!), te u Osijeku (najstarija u Hrvatskoj - čak od 1697.).
Da se tradicija požeškog pivarstva uspjela održati vjerojatno bismo danas u parku kraj Orljave imali neku vrstu „požeške pivopijade", a možda bi čak po kulturi znamenita obitelj Kempf bila upamćena kao pivarska. Ovako nam preostaju pivarske fešte drugih pivovara, ili odlazak na Oktoberfest.
Ipak je pivo bilo donekle prisutno u usmenoj tradiciji sela, o čemu svjedoče slavonske izreke i poskočice: „Pivce je za živce", „Pijem pivo je l' ti ženo krivo - krivo mi je, al' koristi nije", „Pijem pivo, jebe mi se živo", „Bolje piti pivu nego orat njivu" i sl. Da ne spominjem stari vic o Bosancu koji kaže da najviše voli žene s kockastom glavom kako bi na istu mogao staviti flašu „pive" dok otraga radi „neke stvari".
Izvor: 034portal
Tekst prenosimo uz dopuštenje uredništva, a u izvornom okruženju možete ga naći ovdje.
