Za čuvanje piva danas je upotrebljavamo naprosto redovno. Netko bi možda rekao da je tako od pamtivijeka. To, međutim, baš i nije istina, ali kakva je zapravo povijest pivske boce znaju tek rijetki. Ovim člankom pokušat ćemo to promijeniti.
Premda bi se moglo činiti da ćemo se posvetiti svim bocama za pivo, to neće biti baš tako, jer ćemo, na primjer PET boce spomenuti samo usput. Dva su razloga za to - kao prvo njihova povijest nije naročito duga (kod nas se koriste otprilike od 2000. godine), a kao drugo, prema našem nazoru, to nije dobra ambalaža za skladištenje piva. Tako ćemo pozornost posvetiti uglavnom staklenoj boci, koja je za čuvanje piva daleko podesnija, uostalom, to je tradicionalna pivska ambalaža.
Prvi je put staklena boca upotrijebljena početkom 15. stoljeća, no u to vrijeme boce nisu bile slične današnjima. Pivska boca kakvu poznajemo danas nastala je 1821. godine u engleskom Bristolu. kod su se prve boce pojavile 1841. godine u Pragu. U to vrijeme boce su imale patentni zatvarač od žičane poluge s porculanskim čepom podloženim gumom (beugel bottle ili swing top, odnosno na njemačkom govornom području bügelflasche). Zastupljenost staklenih pivskih boca bila je u početku više nego skromna, ali ova je ambalaža našla svoj put do velike pozornice. Skladištenje i distribucija piva u bačvama, koja je u ono vrijeme bila uobičajena, bila je vrlo zahtjevna i isplatila se samo pivnicama. Ostali konzumenti morali su poći put pivnice s vrčem i natočiti pivo.
U početku pivovare nisu prihvatile staklene boce, nego su flaširanje najprije primjenjivale razne privatne punionice, koje su držali uglavnom uspješniji ugostitelji ili hotelijeri, koji su si mogli priuštiti skupu opremu za flaširanje. Zanimljivo je da je u Češkoj od početka korištenja staklenih boca postojao sistem kauciranja boca, sličan današnjem. Pri tom je bilo važno tko je vlasnik boce, pa su se one dijelile na pivovarske, čiji je vlasnik bila pivovara, i pivske, koje su posjedovali vlasnici punionica. Karakteristično je za staklene boce bilo i njihovo umjetničko oblikovanje.
Kraj 19. stoljeća vrijeme je korjenitih promjena za pivsku bocu. Kao prvo, pojavile su se papirnate etikete, a kao drugo, promijenila se njihova zapremina. Do 1875. godine zapremina staklene boce bila je uglavnom jedna „holba", što je bila donjo-austrijska mjera za zapreminu, a iznosila je otprilike 0,7 litara, a tada su uvedene boce od pola litre i jedne litre. Važna godina u povijesti pivske boce je i 1892. kada je u Baltimoru William Painter izmislio krunski zatvarač, koji je danas najrasprostranjeniji pivski zatvarač.
Do masovne upotrebe staklene boce za pivo dolazi početkom 20. stoljeća. Valja spomenuti da je flaširano pivo u to vrijeme bilo skuplje od točenog, pa su si ga mogli priuštiti samo imućniji slojevi. Danas je odnos cijene flaširanog i točenog piva obrnuta.
Tijekom 20. stoljeća mijenjao se oblik boce i grafička rješenja etiketa, a istovremeno ustaljuje se krunski zatvarač kao sustav čepljenja. Prema podacima iz 2010. godine staklena je boca najčešća ambalaža za pivo, čak 46 posto ukupne proizvodnje piva na svijetu pakira se u staklenu ambalažu, i to je prvi put da više piva završava u staklu, nego u bačvama, koje drži 45 posto udjela na tržištu piva. Ostatak otpada na limenke i plastične boce (PET)
Izvor: Alkoholium.cz