U Češkoj se pivo u boce počelo puniti u Pragu 1841. godine. Bilo je to u pivovari U Křížovníků u Starom Gradu. radilo se tek o prvoj probnoj distribuciji pjenušavog zlatnog soka u novom ambalažnom materijalu.
Zaposlenici pivovare čak su sami vlastitim kolima razvozili flaširano pivo po praškim dućanima. Za drugu polovicu 19. stoljeća bio je taj način distribucije piva prilično neobičan. U to vrijeme je većina pivovara, kao i trgovaca, koji su se bavili prodajom flaširanog piva, koristila keramičke boce. Kudikamo češći način punjenja bio je onaj u malim privatnim punionicama. Trgovac ili ugostitelj morao je zakupiti malu punionicu boca i dati u specijaliziranom poduzeću izraditi određeni broj boca (s obzirom na pretpostavljeni broj svojih mušterija). zastupljenost staklenih boca bila je na tržištu piva zanemariva. No, kasnije je ta ambalaža našla svoje mjesto pod suncem. Uskladištavanje i prijevoz piva u bačvama, što je u to vrijeme bilo uobičajeno, bilo je vrlo zahtjevno i isplatilo se samo ugostiteljima. Ostali konzumenti morali su se s vrčem zaputiti u pivnicu.
U to vrijeme bile su boce i pivo bez natpisa, a ako je postojao natpis, pivo je bilo skuplje. Nakon uvođenja flaširanja, mogli su trgovci i gostioničari kupiti bačvu i onda pivo prodavati u manjem pakiranju. Neki trgovci specijalizirali su se baš za prodaju flaširanog piva. Boce za pivo nisu tada bile svakodnevna stvar, i imale su svoje vlasnike, dijelile su se naime na pivovarske i pivske. Pivovarske boce bile su vlasništvo pivovare i imale su natpis ili logo proizvođača piva. Vlasnici pivskih boca bile su privatne osobe, tvrtke ili društva, koji nisu sami proizvodili pivo. Bile su boce gostioničara, hotelijera, koji su pivo iz pivovare pretakali u vlastite boce, ali mogle su biti i vlasništvo punionica ili skladišta, kojima je bilo ekonomičnije dovesti iz pivovare bačvu i neposredno prije prodaje pretočiti ga u boce.
Boce u početku zatvarane plutom, a kasnije se prešlo na keramički atvarač, koji je bio učvršćen na grlu boce. Od početka masovnijeg korištenja boce kao ambalaže za pivo, počelo je i korištenje sistema kaucije, odnosno pologa, koji postoji i danas. Potrošač je dakle po prvi put kupio flaširano pivo i platio kauciju za bocu. Kad bi došao drugi put, donio je čistu, opranu bocu i u nju su mu natočili pivo. Kad je kupac odlučio da više neće kupovati flaširano pivo, vratio je trgovcu čistu bocu, a on mu je vratio polog. Staklene boce bile su u ono vrijeme i u doba daljnjeg razvoja pivarstva, pavo umjetničko djelo. Svaka je pivovara nastojala oblikom i izgledom svojih boca skrenuti pozornost na sebe, razlikovati se od drugih, što je po današnjim mjerilima bio pravi marketing i reklama. Na bocama su se pojavljivala imena proizvođača piva, ili loga pivovara. Natpisi su bili lijevani, ecani, pjeskareni, izbrušeni, ili naprosto urezani.
Do godine 1875. za pivske se boce koristila samo jedna mjera iz donjo-austrijskog sustava šupljih mjera, a bila je to poznata „holba". Holba je imala otprilike obujam od 0,7 litara. Od 1. siječnja 1876. uvedena je litra kao sastavni dio decimalnog metričkog sustava a nakon toga boce su uglavnom imale zapreminu od litre ili 0,5 litara. Osnovni tip boca krajem 19. stoljeća bile su cilindrične boce.
Cijena piva u bocama bila je prilično visoka, pa su si pivo u toj ambalaži mogli priuštiti samo bogatiji građani. Sve do godine 1972. koristila se u Čehoslovačko boca regulirana standardom ČSN (Československá státní norma, čehoslovačka državna norma). Godine 1972. uvedena je boca zapremine 0,5 l poznata kao „euro", čiji je oblik potjecao iz Francuske, a korištena je u mnogim europskim zemljama. U Čehoslovačkoj je imala smeđu, a kasnije i zelenu varijantu (u narodu poznate po kolokvijalnim imenima mama i tata) a koristila se isključivo u pivarstvu.
Na inicijativu velikih njemačkih pivovara, uz izgovor da je ta boca neatraktivna za skuplje vrste piva, krajem 80. godina prošlog stoljeća uvedena je boca poznata kao NRW (Nord Rhein Westfallen), koja se uskim i visokim grlom vratila ranijoj tradiciji pivskih boca. NRW boca na dnu je označena zaštićenim znakom tave za varenje i za nju je propisana strogo određena nijansa smeđe boje. Licencu za proizvodnju ove boce dobile su i češke taklane u Dubi kod Teplica i u Kyjovu. proizvodnja ovih boca strogo je kontrolirana. pivovare, koje su je htjele koristiti morale su se učlaniti u udruženje (pool) i obvezati se da će iz optjecaja izbacivati islužene (neugledne) boce. U boce tipa euro 1997. godine punila su se u Češkoj republici još samo slabija šankerska piva (desetke), dok se za lagere i specijalna piva koristila NRW boca. Plzenjski Prazdroj se pak vratio starijem tipu ALE, koji se u socijalističkom režimu koristio za piva namijenjena prodaji u Tuzexu.
U srpnju 2010. se iz dostupnih informacija moglo iščitati da se na tržištu pojavljuje otprilike sedam glavnih tipova pivskih boca od pola litre (NRW i ALE, te još pet vrsta, uvedenih nakon 2005. godine, s tim da je tih novih tipova, koje ne spominje vladino rješenje bilo na tržištu čak 80 posto. Kasnije je to uređeno izmjenama rješenja. Prema mišljenju izvršnog direktora Češkog udruženja proizvođača piva i lada Jana Veselog, pivovare su se više brinule o postizanju jedinstvenog sistema kauciranja, ali bi za takvo dogovaranje mogle biti kažnjene. Po zakonu svaka pivovara je dužna otkupiti sve boce onih tipova koje sama koristi, bez obzira na to je li boca posljednji puta bila korištena za njihovo pivo ili nije.
Godine 1997. objavio je Magazin MF Dnes podatak da se prosječna pivska boca napuni dvanaest do petnaest puta godišnje, a životni vijek joj je pedeset do sedamdeset punjenja.
Izvor: Pivni ročenka 2014
