Početak okrupnjavanja pivske industrije i gašenje lokalnih i regionalnih pivovara čijem krešendu svjedočimo već skoro dva desetljeća počeo je šezdesetih godina prošlog stoljeća. Prvo lokalno, unutar država, pa onda i globalno! Tih je godina, nakon grozničavog preuzimanja pivovara, primjerice, glavninu britanskog tržišta nadziralo šest pivovara, a 1997. samo tri. Održalo se tek nešto više od 50 regionalnih pivovara s malo više od 15 posto tržišta. U Danskoj je takvu prevlast imao Carlsberg, uzeo je čak 75 posto kolača, a izvan Europe stanje je bilo još ekstremnije: u Australiji dva giganta „Foster's" i „Lion Nathan" 90 posto, a u Kanadi „Molson" i „Labatt" 92 posto. Okrupnjavanje pivske industrije devedesetih godina prošlog stoljeća postala je međunarodna pojava. Dvije goleme pivarske skupine BSN i Heineken, na primjer, nadzirale su tri četvrtine francuskog tržišta.
Međunarodne kompanije počele su raditi vrste piva koje će se prodavati na širokom području, koje će se sviđati svima, a nikome neće biti mrsko. Tako su nastajali lagani, blago hmeljeni pilsneri poput Carsberga i Heinekena, a iz igre ispadala piva s prepoznatljivim mjesnim okusima i posebnostima. Vodeće američke marke smanjivale su u pivu sladna i hmeljna svojstava i arome, a povisivale ugljičnu kiselinu. Od šezdesetih godina sve su kompanije objeručke prihvatile pasterizaciju kako bi zajamčili standardni okus i dugotrajnost na policama. U gostionicama su počele nestajati tradicionalni ručni točionici i lokalno pivo u bačvama koje je dozrijevalo u podrumu. Zamijenili su ih jarke plastične česme iz kojih su se posluživala piva iz bačvi, napravljena novim postupkom i pod pritiskom. Bila si slatkasta i puna plina, blijeda sjena distinktivnih bitera koja su zamijenila, piše Brian Glover u Svjetskoj enciklopediji piva.
Pivopije su bile nezadovoljne, ali nisu imale izbore, osim da gunđaju i po pivnicama traže ono malo preostalog dobrog piva. Ipak, u Britaniji su dva novinara 1971. godine osnovala Pokret za pravo na pivo s namjerom obnove pravog, živog svijetlog piva koje u buretu nastavlja vreti i razvijati punu aromu. Devedesetih godina prošlog stoljeća imali su 50 tisuća članova i borili se za široki izbor ukusnih piva i dobre pivnice. Zastupali su potrošače, organizirali festivale, izdavali svoj list i sve u svemu bili vrlo uspješni jer su regionalne pivovare ostale vjerne tradicionalnom pivu, druge su počele vraćati na šank ručne crpke za služenje piva iz buradi, a čak su i neke nacionalne pivovare počele opet proizvoditi pravo svijetlo pivo. No, najveći uspjeh je osnivanje brojnih malih pivovara koji su proizvodili tradicionalno pivo, a vrhunac su dostigli 1996. godine kada se pojavilo 68 novih pivovara.
Vrlo brzo, s ciljem očuvanja europske pivske kulture i potpore onima koji proizvode kvalitetna piva, osnovan je i Europski savez pivskih potrošača koji je okupljao udruge iz Švicarske, Finske. Norveške, Švedske, Belgije, Estonije i Britanije. Gotovo u svim zemljama pojavile su se nove male pivovare, od Mađarske i Rumunjske do preko Italije i Francuske do Skandinavije i Nizozemske. No, to nije bitno uspjelo uzdrmati tržište koje u svojim rukama i danas vrlo čvrsto širim svijeta drže multinacionalke. Ali, na svu sreću, ima izbora, svakim danom sve više i više, pa svatko ipak može pronaći i piti ono što mu odgovara.
Prenosimo iiz dvotjednika Agroglas broj 403 od 9. studenoga 2016.
