Potez za notez

Pjenušave vedute   |   Mato Pejić   |   14.06.2007.     2713

Potez za notez
Takozvana privatna inicijativa, koja se i ovdje evo sasvim pristojno razmahala, samo je rijetko ovom gradu donosila išta drugo doli još i još novih kafića, barova, zalogajnica i restorana, gostionica i krčma (krčmi, krčama, krčmah?), uglavnom skučenih mjesta, prostorno siromašnih, zbijenih kvadrata, za malo i za na brzinu. Svakog gosta pola sata dosta, to je prevladavajući princip ugostiteljske ponude i opstane li on, zacijelo nije daleko ni dan kada će sve biti „drive in“, na šaltere, ili – u boljoj varijanti – kada ćemo se kroz lokal provesti tekućom vrpcom, pored šanka na kom su već u urednom špaliru poslagane krigle i fraklići. Pa ti uživaj.

Ako i ima mjesta koja ne oskudijevaju prostorom, onda im manjka duha, pa svaka kvadraturna raskoš ili pati od arhitektonskog mastodontizma, ili je obični neugledni hangar, ili stilski bastard, ili ruinirana, zubom vremena nagrižena i fajhtninom nadvladana rupetina, a možda ima i onih u koje također nitko ne zalazi, ali iz nekog petog razloga. Priče o tihom kutku u toplom ozračju, o znalcima poslužiteljskog zanata, koji klize parketom s bijelim ubrusom preko ruke do opuštenih gostiju što puše cigarete na predugačkom mundštiku, čitajući cajtunge na bambusovu stalku i o osoblju koje neusiljeno posreduje u društvenom saobraćaju, samo su opijum za nostalgičare. Mjesto na kom se prva jutarnja kava pije s posebnim užitkom, gdje je glazba, koje god vrste bila, uvijek dovoljno diskretna da ne priječi razgovor za stolom, gdje vam neće ponestati inspiracije za ugodno čavrljanje, gdje možete odmoriti oko na deblima časnih starina arboretumske baštine ili, zašto ne, na raskošnim oblinama badegestica u bezbrižnom špacirgangu – to su samo fragmenti stare, stare, gotovo zaboravljene priče o najsvjetlijem primjeru daruvarske ugostiteljske tradicije, o restoranu Terasa.

Taj biser, koji je plijenio i izgledom i sadržajem, i ponudom i poslugom, zaštitni znak kupališnog perivoja, pa i čitava grada, najprije je načet i shrvan običnim životnim, svakodnevnim tegobama, a onda dotučen ratnim ožiljcima da bi odlukom nadležnih bio sravnjen sa zemljom i ustupio mjesto istom takvom, ali sada čvršćem, pouzdanom, solidnom zdanju. Čini se da je ta odluka bila mudra, odnosno da je potez bio za notez.

Već su povučeni i posljednji potezi kista u interijeru koji je takav da će s lakoćom povratiti poljuljanu vjeru u mjesta za dnevne i večernje izlaske, obnoviti posrnulu tradiciju okupljanja, utažiti žeđ za dobrim starim običajima. Knedli sa zeljem, zec na divlje, buhtle, samo su neka od općih mjesta češke nacionalne kuhinje koja je obećana kao okosnica bogate ponude hrane, a što je logičnije od toga da novi i stari gosti sve što se tu pojede, zaliju potocima znamenitog češkog piva. Dapače, Staročeškog.
 
(Objavljeno na Radio Daruvaru 31.ožujka.1995.)

Komentari


Podijelite ovaj članak




ArhivIzreke o pivu

Svatko je dovoljno star da popije pivo, zar ne Mule?
Jack Nicholson

Nacrtaj mi krigl

chances-by-myles-smutney
chances-by-myles-smutney





Najnovije iz kategorije Pjenušave vedute