Ništa neočekivano. Počeo je rat za vodu.
“Kocka” je (bačena) još davne 1990. priredila “Svjetsku izložbu pitke vode”, a njeni ogranci su to ponovili u Lundu, početkom milenijuma, te nastavili na fažanskom festivalu.
Da je voda strateška roba moglo se naslutiti i ranije, kao i da će je za nekoliko desetljeća nedostajati za svakodnevnu uporabu. Već danas je voda san za skoro dvije milijarde ljudi.
Zlato, pa nafta su, slažete se, zamjenjivi. Zlato je čak i nepotrebno. Čovjek, kao resurs, se još, osim u manjim količinama, ne prodaje. Bar javno. Mada je prije samo nekoliko stoljeća to bila najtraženijia roba. U današnjim, da izvinete, ”starim demokracijima”.
Tek za neke prijeke potrebe i u ograničenim količinama možete trgovati ljudima. Ostalo se zovu spontane migracije.
Naftom se, najviše spekulativno, trguje na burzama. Kad i kako to onima, već pomenutim “demokracijama”, odgovara.
No, kako je nafta uslijed razvoja novih “samoodrživih” izvora energije na izdisaju traže se novi opći trgovački parametri. Koji su, k rome, još i neophodni i svekoliko potrebni.
Tako je Wall Street (a tko bi drugi) počeo trgovati vodom.
I odlučio da njena cijena varira, poput nafte, zlata i pšenice.
Tako je cijena vode, naprimjer, u Kaliforniji udvostručena u zadnjih godinu dana. Danas se tako budućim isporukama vode trguje po cijeni od 486, 53 dolara po hektaru, što je ekvivalent od 1 233 kubika vode.
Najveći potrošači vode u svijetu su SAD i Kina.
E, sada je pravo vrijeme da Hrvatska postavi ono, dobro poznato i široko rasprostanjeno pitanje – gdje sam ja tu?
I pošto smo zemlja s iznadprosječnom količinom kvalitetne vode u svjetskim razmjerima trebamo je, kao stratešku robu, zaštititi i zaustaviti njeno otuđivanje.
Jer, ako to ne učinimo sada slijedeća atraktivna roba na svjetskom tržištu biš će pivo, a onda smo ga najebali.
