Portal koji ima takve čitatelje...
Kad otvorim pivo, a iznutra pokulja i u nos udari biljna aroma, koja se čini dodatno naglašenom ako je boca zelene boje, tako me pukne nostalgija da to pivo kod mene dobiva nepotrošiv kredit. Još kad dodam da mi je tu bocu donio redovni pratitelj ove stranice, koji je pivu počeo posvećivati pozornost tek zahvaljujući njoj, ne mogu a da ne uskliknem: Portal koji ima takve čitatelje ne treba brinuti za svoju budućnost.
Naime, kad u našoj virtualnoj pivnici nepoznat netko neki članak ocijeni peticom, to dakako neizmjerno godi autorovoj taštini; kada čitatelj, makar i kamufliran nekakvim nadimkom, možda smišljenim samo za tu prigodu, ispod reportaže ostavi blagonaklon komentar, to te digne u zrak pa neko vrijeme umišljeno lebdiš pola metra iznad zemlje, a kako onda da se ne ushiti čovjek, kada ga netko samo tako, ničim izazvan, jednog četvrtka, ili utorka, svejedno, nazove i kaže otprilike: „Čitao sam tekst o Nikšićkom pivu, pa me zanima jeste li probali Nikšićko crno?" Ja priznam da nisam, ali da mi je malo falilo, jer Silvije Tomljanović u Kući piva drži zavidan asortiman piva iz cijele regije, ali kad sam ja posljednji put bio tamo, imao je samo svijetlo... „Biste li htjeli kušati," upita moj sugovornik, o kojem u međuvremenu doznajem da se zove Želimir Kosić i zaključujem da je iznimno zanimljiva osoba, jer je rođeni Zagrepčanin, koji je prije točno tri desetljeća sa suprugom posjetio Daruvar, te su tada zajedno odlučili da će, kada odu u mirovinu doći živjeti ovdje. Rečeno, učinjeno. Danas su naturalizirani Daruvarčani i sjajno se uključuju u društveni život svoga novog grada. Tako su otkrili i lokalnu pivovaru, pa i naš portal, kojemu je tu domicil. A gospodina Želimira su naše teme i stil članaka tako zaokupirali da je, premda nije pivopija, na nekom od svojih putovanja primijetio limenke Nikšićkog tamnog, pa ih - sjetivši se članka na Pivnici, donio na degustaciju.
E, to je ono. Naime, znate kako to ide s poklonima. Idete nekome u svatove, u posjet, na rođendan, kakvu obljetnicu, krstitke, što li već, i na teškim ste mukama. Što kupiti, kakav poklon donijeti? Onda nekome donesete peti toster ili treći sokovnik, a da ne govorimo o neželjenom džemperu ili pidžami. Naravno, postoje nepogrešivi izbori, poput boce viskija, bombonjere ili after šejva. Ali to prozaično rješenje nosi nove probleme. Rijetke su naime obitelji koje u kući nemaju u ostavi policu za poklone koje su od nekoga dobili, pa ih onda samo prepakiraju ili jednostavno takve kakve jesu odnesu i daruju nekom drugom, a nisu tako rijetki ni oni koji su u kakvoj prigodi dobili isti onaj poklon, koji su ranije sami nekome dali.
Vidite, takvi problemi ne postoje kod ljudi koji su poznati po nekoj strasti, po nekom hobiju, kolekcionari i oni predani nekoj temi. Ja tako već godinama, pa - da oprostite - i desetljećima, od većine onih koji me iz nekog razloga žele obradovati - dobivam stvari koje imaju veze s pivom. To svima beskrajno olakšava... Ja sam siguran da neću dobiti nešto što me neće razveseliti, što će neko vrijeme stajati i polici i biti proslijeđeno nekom drugom, kome također neće trebati... Onaj koji donosi poklon, opet, ne mora se mučiti smišljanjem dara i strahovati od promašaja. Točno zna dobitnu kombinaciju.
Isto je i sa suvenirima s putovanja. Nema veće sreće za onoga koji na ekskurziji kupuje sitnice za prijatelje od komotne situacije koju će mu priuštiti društvo s kojim zna na čemu je. Kolekcionari su u tim situacijama najpoželjniji. Ništa, naime, lakše, nego kupiti keramički model kuće, samostojeći ili na magnetu. Ili, ako imate posla s pivopijom - bocu ili limenku domaćeg piva, ili - što je pivoljupcu sasvim dovoljno - pivski podmetač. Zahvaljujući tome što su to moji prijatelji, te poznanici i drugovi to rano prepoznali, ili prihvatili kao princip koji će i njima olakšati izbor tih malih znakova pažnje koji se donose s puta, nadegustirao sam se piva sa svih meridijana i paralela. Iako nikad nisam bio na Kubi, u Tunisu, Južnoj Africi, Francuskoj, Litvi, ipak sam kušao (tim redom) Cristall i Hatuey, Celtiu, Castle, Kronenbourg, Livu i Kviesu alus...Nikada nisam bio ni u Kanadi, no Labatta Blue i Molson Canadiana nauživao sam se do sita, jer smo nakon rata imali u Daruvaru kanadski bataljon Unprofora, a Kanađani su stalno bili odlično snabdjeveni svojim pivom. Pa smo se grebali. A ono od dva najveća nacionalna brenda koje krasi tamno plava etiketa s crvenim listom javora je pilsner, koji me je u ono davno vrijeme veoma iznenadio upravo tim mirisom trave, livade, ledine, tim biljnim šmekom koji iz djetinjstva pamtim kao sinonim za pivo. Nije imalo onu spektakularnu gorkost, kojom najbolji primjerci pilsnera obaraju s nogu, a aroma zelenjave je tako dominirala, da je okus približavala - gemištu.
Nakon tko zna koliko vremena isti mi je ugođaj priuštio narečeni gospodin Želimir, s kojim sam se sreo u jedinom daruvarskom kafiću u kojem se toči Paulaner, Vipiju. „Baš kad je objavljena priča o kanadskoj mini pivovari Steam whistle, koja me je vrlo zaintrigirala, razgovarao sam s prijateljicom koja je bila u Kanadi, pa sam joj rekao - Ne vraćaj se bez boce toga piva. Donijela je six-pack, ali je pet boca popila s društvom, a posljednja je tu," rekao je gospodin Želimir i iz vrećice izvadio elegantnu zelenu bocu s bijelo-plavim tiskom - dakle bez papirnate etikete - s karakterističnim crtežom parne pištaljke, koji sam dobro zapamtio jer sam nakon dotične priče prema toj pivovari gajio neskrivene simpatije.
Pištanje pare, kako se zove ova mala pivovarica reminiscencija je na zlatno doba potpune zaposlenosti, na vrijeme pedesetih godina prošlog stoljeća, kada su svi radili u velikim tvornicama, koje su u ranim poslijeratnim godinama posvemašnje industrijalizacije nicale na svakom koraku, a parne zviždaljke označavale su kraj radnog vremena, nakon kojeg su radnici odlazili u najbliži pub na zasluženo pivo.
Da se razumijemo, Steam Whistle je klasični pilsner (nota bene: kanadskog tipa!) a od mini pivovare koja se tako etablirala da je njeno pivo u istraživanju magazina Now uvršteno među trideset najboljih lokalnih piva u krugu od sto milja od Toronta, očekivali bismo više - ne neku klasiku, nego specijal - ali pištanje pare se potpuno iskupilo podsjećanjem na ono što dugo pamtim kao dobru stanu dragocjene tekućine. Ali i bez toga ova bi boca ušla u krug onih posebno dragih darova, jer kako da se ne ushiti čovjek, kada ga netko samo tako, ničim izazvan, jednog četvrtka, ili utorka, svejedno, nazove i kaže otprilike: „Čitao sam tekst o pivu Steam whistle, pa me zanima biste li ga probali?"
