Pozivom na konvenciju u Genovi 1927. godine o slobodnom protoku robe jugoslavenska je vlada skinula zaštitnu carinu s piva pa je država snizila državnu trošarinu na vino, a istodobno povisila trošarinu na rakiju i pivo, očekujući uzalud da će se to odraziti na izvoz piva u zemlje Male antante. Diskriminaciji piva tih godina nikada kraja, vlast kao da se natjecala koja će jače udariti na poslovanje pivovara pa je visoke poreze odredila i gradska općina. Uprava Zagrebačke pivovare prilagodila je svoje poslovanje i velikoj svjetskoj krizi koja je u jesen 1931. godine pogodila i Hrvatsku umrtvivši gospodarski život, piše povjesničarka Mira Kolar u članku „Zagrebačka pivovara do 1945. godine" u okviru velikog temata o pivo objavljenog u časopisu Matice Hrvatske, Hrvatska revija 2002. godine.
Zagrebačka pivovara tijekom velike svjetske krize nije isplaćivala dividende, smanjila je proizvodnju i otpuštala radnike. Kraj krize dočekala je produkcijom koju je imala prije Prvo svjetskog rata, odnosno s puno manjom ako se uzme u obzir da su u međuvremenu fuzionirane zagrebačka, sisačka i karlovačka pivovara, a propala većina malih. Na takvo stanje znatno su utjecale i obje beogradske pivovare, smještene na podruju Uprave grada Beograda gdje se nije plaćao banovski porez pa su mogle proizvoditi jeftinije pivo i preuzeti opskrbu pivom cijele istočne Hrvatske dok je Sarajevska pivovara preuzela Posavinu.
Zagrebačka dionička pivovara bila je uvijek sklona građanstvu i radništvu Zagreba, koje se rado okupljalo u njezinoj restauraciji. Za razliku od susjedne tvornice Franck u pivovari gotovo da i nije bilo štrajkova i tarifnih pokreta. Vodstvo pivovare dopuštalo je i okupljanje sindikalno organiziranog radništva Zagreba. Tako je 6. kolovoza 1923. Ivan Krndelj, jedan od radničkih tribuna Zagreba, u Zagrebačkoj pivovari održao veliku javnu skupštinu povodom štrajka mornara i rudara. Tom je prilikom skupljena dosta velika pomoć za štrajkaše, koji su izborili bolje radne uvjete.
Ipak, Zagrebačka pivovara je dobrom organizacijom uspjela zadržati proizvodnju i za vrijeme velike svjetske krize nije smanjivala dionički kapital, iako su joj dividende bile neznatne, a nekih godina ih nije ni bilo. U doba velike svjetske krize mnogi su se okrenuli jeftinijem vinu, litra je stajala tek pola dinara, a ponuda je bila vrlo velika. Pivovara je svojim stalnim kupcima davala pivo na kredit što je u vremenu kada je moratorij štitio male seljake od propasti rizik poslovanja bio iznimno velik. S kakvim se velikim teškoćama borila Zagrebačka pivovara najbolje svjedoči podatak da je prodaja piva 1933. godine smanjena za 35 posto u odnosu na prethodnu, a molba vlasnika da se umanji trošarina za pivo nije naišla na odaziv jer je predsjednik Saveza industrijalaca Savske banovine bio Vladimir Arko, blizak vladinim privrednim krugovima, ali i veliki propagator žestokih alkoholnih pića. Osim toga, ponovno je 1932. godine proradila pivovara u Laškom koja je imala velike ambicije izvoziti pivo na hrvatsko tržište. Sve je to, zaključuje povjesničarka Mira Kolar u članku „Zagrebačka pivovara do 1945. godine" u okviru velikog temata o pivo objavljenog u časopisu Matice Hrvatske, Hrvatska revija 2002. godine, ipak pomalo nagrizalo poslovanje Zagrebačke pivovare.
Prenosimo iz dvotjednika Agroglas broj 419 od 21. lipnja 2017.
