Mjesec kolovoz nije najsretniji mjesec u životu mngih, što živih, što neživih. Naviru sjećanja. I uspomene. Na pobjede. I na poraze. Na naše. I na njihove.
Kako bilo, kolovoz nije više samo mjesec žetve, rosnih večeri, mirisa pečenjaka i nabreklih vimena muznih krava, koje se povlačeći papke po oblim bukovim gredama, preko potočića, vraćaju u staje, gdje ih čekaju žuljeviti dlanovi dojilja.
Ponekad se budim
U bunilu.
Ili bunim u budilu.
Sav u znoju.
Puca se nedaleko od naše zgrade.
Tlo podrhtava.
Tenkovska jedinica od Dalbyja klizi prema gradu.
Sa Skrylla štekti puškomitraljez.
Kao da je u dnevnoj sobi.
Uključujem radio.
Dramatični glas govori o pokretima iz pravca Blekinga s jedne
i Ystada s druge strane.
Znači, opkoljeni smo.
Ostaje nam samo put preko mora.
Kristijanstad sav u plamenu…
Nestaje struje.
Sad već čujem glasove iz parka.
I brujanje avionskih motora koji su krenuli sa Sturupa.
Približavaju se.
U niskom letu pucaju po industijskoj zoni Gastelyckan.
Plavičasta vatra i gušeći miris laka.
Benzinska crpka u plamenu.
Osposobili smo mali tranzistor.
Bombardiraju, kažu, i samo središte grada.
Gradsku vjećnicu, muzej, staru crkvu.
Vidim prevrnut autobus gradskog saobraćaja.
Stotine nepomičnih tijela u Storgatan.
Zeleni uzvraćaju.
Oboren avion kod Mobilie…
I odjednom tajac.
Osvrnem se.
Dijete i žena spavaju.
Lagano ih dotaknem.
Dišu.
Dijete spava s podignutom rukom.
Otvorene šake.
Razmičem zavjesu.
Provirim kroz prozor.
Ispod njega, u Vikingavägen, procvao jorgovan.
Pružam ruku, otkidam grančicu i prinosim je jastuku.
Ne, ne miriše na barut.
To je znači samo rat u mojoj glavi.
To teška borbena vozila okreću na čvoristima mojih živaca.
To meni niz vene teku rijeke izbjeglih ljudi.
To niz moja leđa polijeću teški borbeni avioni.
U lijevoj mi pretklijetci centralno sklonšte, u desnoj štab zavjerenika.
U grlu drhti trbuh zlostavljane djevojčice.
To moja noćna lampa osvjetljava lice zatočenika.
Kojemu stoti put postavljaju isto pitanje.
Na koje ni on, ni ja, nikada nećemo znati odgovor.
