Pod vulkanom

Jacques je sad jasnije shvaćao zašto je Taskersonove tako malo viđao u Normandiji. Ti su mladići bili pješaci bez premca. Nije im bilo ništa propješačiti dvadeset pet do trideset milja na dan. Bilo je još čudnije, jer ni jedan od njih još nije bio prešao đački uzrast, što su bili i pijanci bez premca.

Za vrijeme obične šetnje od pet milja stali bi u svakoj krčmi i popili vrč ili dva jakog piva. Čak i najmlađi, koji još nije navršio petnaestu, odvalio bi svojih šest vrčeva za jedno popodne. A ako bi kome pozlilo, to volje. Bilo bi više mjesta za još. Ni Jacques, koji je imao slab želudac - premda je bio naviknut na stanovitu količinu vina - ni Geoffrey, koji je mrzio okus piva i k tome pohađao strogu metodističku školu, nisu mogli izdržati taj srednjovjekovni ritam. zapravo je cijela obitelj pretjerano pila. Stari je Tskerson, ljubazan pametan čovjek, izgubio jedinog od svojih sinova koji je bio naslijedio dijelak književnog dara; svake je noći natmuren sjedio u svojoj radnoj sobi otvorenih vrata, pijući satima, s mačkama u krilu i s večernjim novinama koje su izdaleka nezadovoljno šuškale ostalim sinovima koji su pak za svoj račun sjedili u blagovaonici pijući sate i sate. Gospođa Taskerson, posve drukčija žena, u kući gdje je vjerojatno osjećala manju potrebu da ostavi dobar dojam, sjedila bi sa svojim sinovima, rumena u lijepu licu, ne odobravajući im, ali je svejedno raspoloženo ustrajala dok svi drugi nisu pali pod stol. Istina, dječaci bi najčešće počeli nešto prije. - Nisu oni bili od one vrste ljudi koje je ikad itko vidio kako posrću ulicom. To je za njih bilo pitanje časti da djeluju što trjeznije, što su bili pijaniji. Obično su išli nevjerojatno upravno, zabačenih ramena, očiju uprtih naprijed, kao stražari na dužnosti, samo potkraj dana vrlo, vrlo sporo, ukratko, s istim onim „uspravnim muževnim držanjem" koje je bilo ostavilo onako snažan dojam na Laruelleova oca. Nije čak bilo nimalo neuobičajeno zateći ujutro cijelu obitelj kako spava na podu blagovaonice. Ipak, kao da se nitko nije lošije osjećao zbog toga. A smočnica je uvijek bila natrpana bačvama piva koje je otvarao tko je htio. Zdravi i jaki, dječaci su jeli kao lavovi. Proždirali su silne količine prženih ovčjih želudaca i krvavica poznatih kao crne ili krvave, neku smjesu otpadaka uvaljanih u zobeno brašno, što je, bojao se Jacques, moglo barem djelomice biti pripremljeno izričito za nj - boudin, zar ne znaš, Jacques - dok je „Stari moj", sad često spominjan kao „onaj Firmin", sjedio stidljiv i odsutan, s čašom svijetlog, gorkog piva, netaknutom, sramežljivo pokušavajući zapodjenuti razgovor s gospodinom Taskersonom.

Ulomak iz romana Pod vulkanom (Under The Volcano).

Prijevod Luko Paljetak

Biblioteka Jutarnjeg lista XX stoljeća, 2004.

Malcolm Lowry engleski je prozaik rođen 1909. godine u zapadnoengleskoj pokrajini Cheshire u imućnoj trgovačkoj obitelji. Prije upisa na studij u Cambridgeu kao običan mornar otputio se trgovačkim brodom na Daleki istok, svjesno na tragu ranijih književnika pomoraca Hermanna Melvillea, Jacka Londona, Josepha Conrada, Eugenea O'Neila. Na brodu se sprijateljio s američkim piscem Conradom Aikenom, čiji je roman Modro putovanje znatno utjecao na Lowryjev autobiografski prvijenac Ultramarine (1933.) Zapravo su sva Lowryjeva djela u znatnoj mjeri autobiografska, pa to vrijedi i za Pod vulkanom (1947.), jedno od remek djela engleskog modernizma, koji je po organizaciji simboličkih te kulturnih i povijesnih motiva usporediv s Joyceovim Uliksom. Ostala djela, primjerice posmrtno objavljen roman Mračan poput groba gdje prijatelj mi leži (1968.) sadrže varijante raznih aspekata ili dijelova njegova glavnog umjetničkog ostvarenja, a u Srebrnom nitratu (1968.) Lowry opisuje boravak u bolnici, gdje se liječio od alkohola. Kronično pijanstvo upropastilo je Lowryjeve stvaralačke sposobnosti i emocionalne odnose sa ženama. Posljednje godine života proveo je u Engleskoj, iscrpljen bolešću i nesposoban za odgovoran rad, a umro je u Sussexu 1957. godine, jedne noći u kojoj je pokušavao ubiti suprugu. Po romanu Pod vulkanom snimio je John Huston 1984. istoimeni film u kojem glume Albert Finney i Jacqueline Bisset.