U filmu Plavi baršun redatelja Davida Lyncha iz 1986. ima i kratki dijalog o pivu. Gangster Frank kojeg utjelovljuje Dennis Hopper zapita glavnoga junaka Jeffreyja koje mu je najdraže pivo. Isprepadani Jeffrey stidljivo odgovori Heineken, što nasilni Frank dočeka uobičajenom pogrdom koju nećemo citirati te ga u svom agresivnom stilu uputi u poželjni odgovor: Pabst Blue Ribbon!
Lik koji tumači Dennis Hopper zacijelo nije osoba od koje bi trebalo preuzimati preporuke o bilo čemu, pa tako ni o pivu, no da vidimo ipak o čemu je riječ. Pabst Blue Ribbon prva je perjanica, pokazno pivo pivovare Pabst, stare američke pivovare iz Milwaukeeja. Pivo se prvotno nazivalo Best Select, potom Pabst Select, a u Blue Ribbon preimenovano je 1893, nakon što je nagrađeno na smotri u Chicagu. Plava vrpca u imenu piva asocijacija je na tu nagradu, a postala je i sastavnim dijelom dizajna etikete.
Pivovara Pabst s konkurentskim pivovarama Miller, Anheuser-Busch, Schlitz i Coors desetljećima je bila jedna od vodećih na američkom tržištu. Uspon je doživjela nakon što je na njezino čelo došao Frederic Pabst (1836.-1904.), predsjednik od 1873., a prije toga kapetan parnoga broda na jezeru Michigan, i zet Philipa Besta, prvoga vlasnika pivovare i njezina utemeljitelja 1844.
Pabst Blue Ribbon ili kolokvijalno PBR obično je lagersko pivo, jeftini proizvod za masovnu uporabu, kojemu je popularnost rasla najvećim dijelom 20. stoljeća, a vrhunac je dosegnula u sedamdesetima. Stoga, kada Frank u Plavome baršunu upućuje na Pabst Blue Ribbon kao pravo pivo, on preporučuje jedan od klasičnih američkih lagera, kakvi, iskreno rečeno, među pivskim znalcima nisu nikada bili na cijeni.
Baš nekako u vrijeme snimanja kultnoga Lynchova filma američko je pivarstvo zahvatio proces koji će u sljedeća dva desetljeća potpuno promijeniti pivski zemljovid. Od deset najvećih američkih pivovara u 1970-im godinama, samo su četiri nastavile raditi u 21. stoljeću. Pabst je jedna od njih, samo što se pivo više nije kuhalo u matičnoj pivovari, nego u drugim pivovarama. Preživjeli su jedino nazivi i etikete. Proizvodnju Pabstovih piva preuzeo je drugi pivski gigant Miller, a između njih najveću popularnost zadržalo je upravo narodsko pivo PBR, djelomice vjerojatno zahvaljujući i spominjanju u filmu. U novim uvjetima PBR ima status tzv. retropiva - budući da je postalo dijelom američke popularne kulture više ga se cijeni i pije zbog povijesne i kulturološke važnosti pa ako hoćete i nostalgije, nego zbog stvarne kakvoće. Pivski zemljovid SAD-a, rekli smo, dramatično se izmijenio u samo dva desetljeća - 1984. na njoj su bile samo 83 pivovare, većinom istočno od Mississippija. Dvadeset godina poslije bilo ih je više od 1400. Najvećim dijelom bile su to pivovare koje su započele raditi kao gostioničke pivovare ili mikropivovare, no neke od njih s vremenom su prerasle taj status i počele proizvoditi pivo koje se može nabaviti i po trgovinama. Piva koja se kuhaju u tim pivovarama obično su alternativa bezličnim lagerskim pivima iz velikih industrijskih pivovara, koje su desetljećima dominirale tržištem. Piva malih pivovara uglavnom su imala uzore u pivima što ih proizvode ili su ih nekad proizvodile pivske velesile Staroga svijeta. Posljedica te velike promjene jest da se Amerikancima danas pruža širok izbor piva kakav rijetko gdje imaju kupci u Europi.
Jednu od takvih novih američkih pivovara utemeljio je 1985. u Bostonu Jim Koch te je nazvao Boston Beer Co. Više nego po svom pravom imenu pivovara je poznata prema imenu piva. Koch je, naime, već prvo pivo koje je počeo kuhati prema receptu svoga pradjeda, također pivara, nazvao prema povijesnoj osobi čiji je lik stavio na etiketu. Samuel Adams (1722.-1803.) jedan je od ideologa američke neovisnosti. Bio je sudionik Bostonske čajanke, pobune kojom je započeo otvoreni otpor protiv britanske vlasti, koji je naposljetku doveo do Američkog rata za neovisnost. Za naš kontekst zanimljiv je podatak da je Adams i sam potjecao iz pivarske obitelji, stoga je na pivskoj etiketi predstavljen dvama kvalifikativima - domoljub i pivar. Danas znamo da je izbor lika s dvama tako preporučljivim obilježjima bio pun pogodak.
Kochova je pivovara u samo dvadesetak godina postala jednom od vodećih u SAD. Proizvodi više od dvadeset različitih vrsta, a zastupljene su najrazličitije vrste. Kochovo ishodišno pivo je Boston Lager, no pod zaštitnim likom Sama Adamsa kuhaju se podjednako i lageri i aleovi. Zajednička im je izvrsnost kao i besprijekoran dizajn ambalaže. U svojoj zbirci etiketa uz Boston lager imam još dva izvrsna Sama Adamsa koja sam kušao za boravka u SAD-u: Stock Ale, odležano pivo gornjega vrenja te sezonski Winter Lager, bostonsku inačicu zimskoga piva. Slična Kochovoj pivovari u Bostonu jest Brooklyn Brewery Co. u New Yorku, koju je 1984. osnovao Steve Hindy.
No nisu se sve nove američke pivovare razvile na takav način. Većinom su to i danas gostioničke pivovare ili mikropivovare - u SAD-u se takva vrsta pivovare i restorana pod istim krovom naziva brewpub - i proizvode pivo isključivo za svoje goste, što opet ne znači da ne posluju dobro jer su neke prerasle u lance. Primjer uspješna pivničkog lanca je Rock Bottom Brewery, izvorno iz Denvera u Coloradu, s outletima u svim dijelovima zemlje from California to the New York Island, da se poslužimo zemljopisnom odrednicom iz Guthrijeve pjesme o Americi.
Osobno nisam bio u prilici posjetiti najpoznatije američke gostioničke pivovare, no ipak bilježim posjet washingtonskoj The Capitol City Brewing Co. u zgradi Poštanskoga muzeja nedaleko kolodvora Union, što me barem donekle kvalificira za tematiku. Sa stajališta uvijek poželjne pivske raznolikosti zanimljive su i obične američke pivnice, koje ne kuhaju vlastito pivo, ali na ponudi imaju više pivskih vrsta nego što je običaj u europskim pivnicama. I za njih postoji slikovit općenit kolokvijalan naziv multi-taps, a odraz je činjenice da je na ponudi dvadeset pa i više točenih piva, uz, dakako, još i više onih u bocama. I opet, kao meni poznat takav primjer mogu navesti pivnicu The Brickskeller u Washingtonu.
Da bi slika o pivskoj Americi bila što potpunija, navodimo još i nekoliko povijesnih činjenica u kojima Sjedinjene Države imaju primat. Prvo pivo punjeno u limenku izbacila je na tržište 1933. pivovara Gottfrieda Kruegera u Newarku. A prvo pakiranje od šest limenki spojenih plastičnim prstenovima, tzv. six-pack ili šestopak, toliko tipičan baš za SAD, pojavilo se 1960. u Saint Louisu. I naposljetku i jedno neslavno američko postignuće: podsjetnik da je pivo u toj zemlji gotovo punih četrnaest godina (1919-1933) bilo izvan zakona. Ne ponovilo se: God bless America, my home beer home!
Mladen Klemenčić leksikografski je savjetnik u Leksikografskom zavodu Miroslav Krleža i glavni urednik Hrvatskog općeg leksikona, magistar je znanosti, diplomirao geografiju i magistrirao na zagrebačkom PMF-u, objavio mnogobrojne znanstvene radove iz područja geografije, geopolitike, povijesti, predavač geografije na fakultetima, stručnjak za granice, autor niza knjiga i monografija. Urednik je u Matici hrvatskoj - deset godina uređivao je časopis Hrvatska revija, a pet godina bio je član uredništva časopisa Kolo. Radove, funkcije i angažmane mogli bismo još dugo nabrajati, no valja nam otkriti - gdje je tu pivo. Gospodin Klemenčić odličan je poznavatelj i veliki ljubitelj piva, a kako dosta putuje, o čemu svjedoči i knjiga putopisa Granice bez granica, imao je priliku upoznati i dosta različitih piva. O tome u dvotjedniku Vijenac Matice hrvatske objavljuje eseje i reportaže, često ilustrirane etiketama iz vlastite bogate zbirke. Te članke iz Vijenčeve kolumne Idemo na pivo s Mladenom Klemenčićem prenosit ćemo na našoj stranici uz dopuštenje autora i uredništva Vijenca.