Nastala je u doba kada Krleža objavljuje dijelove Hrvatskoga boga Marsa i pripovijesti iz malograđanskoga života. Tu »pozadinu« reflektira i sociologičnost iskaza, jer pjesma središnjim alegorijsko-simboličkim motivima hrv. krčme tematizira povijesnu zatočenost ovih prostora različitim ideologemima supremacijske provenijencije, od društveno-političke podčinjenosti i ropstva, preko civilizacijsko-kulturne zaostalosti do religijsko-metafizičke podčinjenosti.
Miroslav Krleža
Pjesma iz hrvatske krčme
Pred svakom hrvatskom krčmom raspeti Kristuš visi,
i ljudi u krčmi piju – «kaj denes jesi, a sutra nisi!»
Ti hrvatski pijani bogci već tristo bijelih dana
ližu krvavi potok što lopti iz Kristovih rana,
kad biskup u gali kolje boga na pjevanoj misi.
Pred svakom hrvatskom krčmom raspeti Kristuš visi.
U krčmi se danas listaju banknote
ko listovi molitvenika.
Tambure zvone. Žene se kese. Ori se pijana cika.
Vjekovi pali su davni, a krčma gigantski stoji:
Spomenik! Simbol! Čudo! Slavna narodna dika!
Zalud pjeva o danu gnjeva zvono baroknog zvonika,
u krčmi slijepa riče snaga ilirskog bika,
koji je, pun tamne krvi barbarske rogate rase,
pasao rimsko groblje ko što ga danas pase.
U tonama tona masnog panonskog blata
gnjiju skeleti s prstenjem od venecijanskog zlata.
A kad su križari išli, roktale su iste svinje
što ruju i danas hrastike i madžarske šinje.
Mramorne Dijane, grimiz i oluja rimskih trompeta,
sve je prohujalo tuda i svemu je zamro glas.
HABSBURG AUSTRIAE IMPERATOR je četiri stotine ljeta
iz trule gvirio rane u krčmu, kroz velo tame.
Kucale pune su čaše u zdravlje prelepe naše,
i zdravica kor je grmio povrh našeg planeta
ko plamen repače, da će –
Narodni Spas
pasti na krčmu s neba
jedino za nas.
«Špricer! Cigare! Tref! As!»
Četiri stotine ljeta
kroz prozor se krvatske krčme blistala bajoneta.
Sada, u hrvatskoj krčmi, crveni maršal visi u novoj rami –
PETRUS PRIMUS SERBIAE VICTRIS REX.
A moskovska zvona zvone
pjesmu Kosmopolisa,
pjesmu što u nebo raste ko toranj
iz lubanje, vatre i krvavog betona.
Moskovska zvone zvona
pjesmu Bastille, pjesmu Babilona,
i globus laje ko krvava doga –
na kolac glavu starog tirana
gospodina Boga!
I brusi se giljotina
za gospodina boga oca i gospodina sina.
A pijani bogec u našoj krčmi gnjije ko u mrtvačkoj jami. –
Sad u hrvatskoj krčmi crveni maršal visi u novoj rami.
I tako putuje krčma u tmini i čuje se lupa zvijezda
ko lupa kotača čađavih vagona.
U krčmi putuje lirik, i tako se čini
da ljiljan drži u ruci i da u sebi pjeva:
«Kyrie eleison bogce u hrvatskoj nizini!»
Tako se to čini
i tako putuje krčma u zvjezdanoj tmini.
Miroslav Krleža rođen je 1893. u Zagrebu. Već je svojim prvim knjigama iz doba društvene i kulturne krize potaknute Prvim svjetskim ratom dospio u središte javne pozornosti, da bi njegovo opsežno i raznovrsno djelo do kraja 20. stoljeća steklo status najvažnijega opusa hrvatske književnosti. Ogledao se u gotovo svim žanrovima modernističkih estetika svoga doba, od avangardističkih drama (“Kraljevo”, “Kolumbo”) do romansirane društvene kronike (“Zastave”). U nizu naslova, nakon novelističkoga ciklusa iz života hrvatskih domobrana “Hrvatski bog Mars”, izdvajaju se drame o Glembajevima (“Gospoda Glembajevi”, “Leda”, “U agoniji”), romani “Povratak Filipa Latinovicza” i “Na rubu pameti”, pjesnička zbirka “Balade Petrice Kerempuha”, polemičke i esejističke knjige “Moj obračun s njima” te “Deset krvavih godina”, zapisi o putovanju “Izlet u Rusiju”. Krleža je istodobno trajno poticao kritičko preispitivanje vrijednosti i mitova, bitno pomažući da se hrvatski identitet učvrsti kao samorazumljiv i održiv glas u zajednici slobodnih naroda. Od 1950. je vodio Leksikografski zavod, koji se poslije njegove smrti 1981. u Zagrebu, po Krleži i zove. (najboljeknjige.com)
Pjesma iz hrvatske krčme, pjesma objavljena u Novoj Evropi, 1921., knj. III, br. 2, pretiskana u Književnoj republici, 1925., knj. III, br. 7, i kasnije tek u knjizi Lirika (Zagreb 1949.), a kao dio ciklusa Pjesme pomirenja u knjizi Poezija (Zagreb 1969.). Nastala je u doba kada Krleža objavljuje dijelove Hrvatskoga boga Marsa i pripovijesti iz malograđanskoga života. Tu »pozadinu« reflektira i sociologičnost iskaza, jer pjesma središnjim alegorijsko-simboličkim motivima hrv. krčme tematizira povijesnu zatočenost ovih prostora različitim ideologemima supremacijske provenijencije, od društveno-političke podčinjenosti i ropstva, preko civilizacijsko-kulturne zaostalosti do religijsko-metafizičke podčinjenosti. Nasuprot toj povijesnoj perpetuiranosti »hrvatske krčme«, u kojoj se samo slika kralja mijenja, pjesnik suprotstavlja motiv oktobarske revolucije, njezine pobjede i kozmopolitizacije, odn. Moskve kao njezine metonimije, koja novim konceptom ruši stare ideološke strukture kakve inače oblikuju prostor što ga simbolizira hrv. krčma. Ujedno, zadnjom kraćom strofom lirski kazivač upućuje otvorenu kritiku onoj vrsti hrv. književnosti koja homologno prati takvo stanje hrv. prostora. (Krležijana)
Ilustracija: Miroslav Krleža, autoportret
