Danas, 21. ožujka, prvi je dan proljeća. Onaj kalendarski, jer astronomski je proljeće došlo još jučer. Današnji je dan u kalendaru označen i kao dan osoba s Downovim sindromom i međunarodni dan borbe protiv rasne diskriminacije, pa onda kao svjetski dan šuma i međunarodni dan geodeta. Ni pivo nije ostalo bez razloga za slavlje, pa se tako današnji dan obilježava kao dan piva Orval, kultnog belgijskog pale alea koji prave trapisti, a od 1999. godine prema odluci UN-a 21. ožujka obilježava se i kao Svjetski dan poezije. Pa, red je da se toga sjetimo i mi, kakvim lijepim pjenušavim stihovima.
Puno piva teče stranicama poetskih albuma i antologijama svjetske poezije pa logično i mi posvećujemo dosta prostora pjesmama spjevanima u čast dragocjene tekućine. Imamo, uostalom, i posebnu rubriku posvećenu lijepoj literaturi o pivu. Zove se Pivo u stihu i prozi i u njoj možete naći mnoge i mnoge pjenušave rime velikih majstora pera, a uz ostale i Toma Waitsa, J. R. R. Tolkiena, Charlesa Bukowskog, Roberta Burnsa, Edgara Alana Poea, Jacquesa Brela, Jaroslava Seiferta, Jana Nerude, Augusta Šenoe, Jiříja Suchog, Marijana Grakalića, Vladislava Petkovića Disa…ma, da ne nabrajam.
Tom popisu dodajemo danas i velikog hrvatskog pjesnika Slavka Mihalića (Karlovac, 16. III. 1928. – Zagreb, 5. II. 2007.). Završivši realnu gimnaziju u Karlovcu, radio kao tehnički crtač, novinar Borbe u Zagrebu i Beogradu (1947–51), zatim Omladinskoga borca, Horizonta, Novina mladih i Ličkih novina. Bio je jedan od pokretača književnog lista Tribina 1952., urednik Književne tribine, jedan od urednika Telegrama te urednik u Lykosu. Pokrenuo je reviju Most (glavni urednik 1966–72), a 1987–2006. bio glavni urednik Foruma. Redoviti član HAZU-a od 1991., a 2001–06. predsjednik Društva hrvatskih književnika.
Slavko Mihalić (1928.-2007.)
POZIV NA PIVU
Hoćeš li sa mnom u krčmu na pivu
Dok još smijemo prijeći preko ulice
I zvecka nam u džepu nekoliko novčića
Za koje nikad ne znaš na čijoj su strani
Dok još pive ima i svega od čega se pravi
Pri čemu ne bismo smjeli zaboraviti vodu
Dakle, dok još voda ima snagu teći
I barem izvana sliči na svoje pretke
I krčmar ima volju da nam otvori vrata
A razroka žena da ga pusti iz kreveta
Dok se još nebo drži gore u visinama
I ne popušta navalama ljutih osvetnika
Dok nekomu dolje ne padne na pamet da nas spriječi
I smrznuto reče: dovoljno ste odlazili prijeko
Ulice nemaju slučajno dvije strane
Vrijeme je, gospodo, da se opredijelite
Ti kako znaš, ja ne mogu odustati
Umrijet ću ako ne ispijem tu čašu
Ionako se ne zna na kojoj točki dolazi kraj
Ili kako se to zove kad čovjek prestane željeti
Za one koji žele znati više:
