Foča, općina u jugoistočnom dijelu Bosne i Hercegovine, u Republici Srpskoj, nadomak Crnoj Gori, glasovita je po mnogim prirodnim ljepotama, a posljednjih dvadesetak godina mami mnogobrojne turiste raftingom na Drini i Tari. Unazad nepunih pet godina odličan razlog za posjet imaju i ljubitelji dobrog piva.
„Prvo smo pivo skuhali 23. februara 2014. i svake godine na taj datum obavezno kuhamo, jer to je rođendan našeg piva i ujedno datum kuhanja prvog piva u Foči uopće,“ počinje svoju pivsku priču vlasnik Raft Brewery, iliti Prve fočanske pivare, Slobodan Boban Janković. Ali, kako se zapravo našao na tom pjenušavom terenu, s obzirom da je inženjer građevine, pitam dalje, dakako, tek retorički, jer iz iskustva s hrvatskim zanatskim pivarima znam da među njima ima svakojakih struka, od šumara do kemičara i dizajnera, i svi kuhaju odlična piva. „Desilo se da sam ostao bez posla i morao sam nečim ispuniti vrijeme, trebao mi je nekakav hobi. Tako sam počeo surfati internetom u potrazi za onim pravim, iako se to zapravo nametnulo samo po sebi. Pivo sam pio i prije, uostalom, dugo se bavim raftingom, još od 2001. godine, a svi mi rafteri volimo pivo, pa sam tako počeo razmišljati da otvorim kafanu, pub.“
Prema zanatskom pivu usmjerilo ga je i iskustvo iz Beograda, iz studentskih dana, kada je posjećivao Kasina bar na Terazijama. „Tamo su točili pivo koje nam se jako svidjelo, pa smo pitali barmena koje je to pivo da je tako dobro, je li to Lav, Jelen ili nešto drugo, a on nam je odgovorio da oni sami prave svoje pivo. Ih, kako sami pravite, zar za to ne treba industrija, pitali smo mi, a onda nam je on objasnio kako to ide, pa sam i ja, razmišljajući o svom pubu, pomislio da bih mogao praviti vlastito pivo.“
Tako je Boban počeo tražiti tekstove o gostioničarskim pivovarama, odnosno brew pubovima, a svi ti članci preporučivali su onima koji se kane upustiti u tu vrstu posla, da prvo pokušaju skuhati pivo u kućnim uvjetima. Pa se okrenuo forumima kućnih pivara, hrvatskom forumu Pivarstvo.info i bosanskom Volimpivo.ba, koji su bili dragocjen izvor informacija. Poznaje osobno i Davora Kučeru, mentora svih be-ha kućnih pivara, koji je pokrenuo bosanski forum. „Uhvatio sam ga baš pred njegov odlazak u Irsku, i dao mu da proba moje prvo pivo, a njegova dobra kritika me je osokolila da nastavim. Imao sam veliku sreću da sam mogao kušati njegovo pivo s kojim je osvojio zlatnu medalju na natječaju za klon double IPA Pliny the Elder, jednog od najboljih svjetskih piva. Poslije tog piva više nijedno pivo nije isto,“ smije se Boban i prisjeća se kako je mjesecima uporno iščitavao sve forumske rasprave, pa počeo prikupljati opremu i na kraju tog slavnog 23. veljače prije četiri godine i kusur skuhao svoj prvi ale. Zapravo – skuhali, jer mu se u varenju pridružio drugar Bojan Miljanić, u pivarskom svijetu znan kao Stripy, koji je i danas kompanjon u poslu s pivom.
Prve šarže skuhane su na prostranoj terasi Bobanove kuće, ali kad je stisnula zima, valjalo je naći drugo rješenje. Našlo se vrlo brzo – njegova sestra i zet vode restoran Antik u naselju Brod (u njemu smo i vodili ovaj razgovor), a restoran izvan sezone nije radio nedjeljom, pa je pao prijedlog da se toga dana kuha pivo i da se toči u restoranu. „Ja sam bio malo skeptičan, jer to je bilo malo skuplje pivo, a radili smo ga kao pravi homebrew – u improviziranom posuđu, fermentiralo je u kacama za kupus…mislio sam hajde skuhat ćemo jednu bačvu od pedeset litara, pa će to trajati, međutim, to je krenulo odlično pa smo morali kuhati svake sedmice. Vjerojatno je to tako ispalo i zbog karaktera gostiju – uglavnom su to prolaznici, stranci, koji vole probati domaće.“
Taj uspjeh Bobanu je dao misliti, pa je počeo maštati o većem sistemu. Na sreću, u to je vrijeme vraćen na posao uz određenu odštetu, koju je cijelu uložio u posao s pivom. Ni to nije bilo dovoljno, pa je našao drugara iz Sarajeva, koji je također kretao u pivski biznis, pa su zajedno dizajnirali opremu i malo po malo je slagali, te usput malo lagali majstorima koji su im trebali napraviti pojedine dijelove sistema. „Kad su nas pitali zašto nam to treba, rekli smo, ma to su neki lonci za grijanje vode, jer da su znali da su to dijelovi za komercijalnu pivovaru, sigurno bi naplatili trostruko,“ objašnjava Boban kako su smanjivali troškove proizvodnje opreme. „Plastične fermentore uvezli smo iz Srbije od firme koja proizvodi lijekove, i uopće sve što smo mogli da improvizujemo i da izmislimo, sve smo izmislili. Na kraju je to sve kao kućno pivarstvo na naprednom nivou, samo malo veće.“
Prošla godina, kao prva s dovršenim sistemom za proizvodnju, bila je dobra, a ova je počela odlično. Nažalost, vremenske prilike im ne idu na ruku, a one su za pivovaru Raft brewery presudni faktor. „Mi pravimo pivo za rafting kampove, a oni zbog stalnih i obilnih kiša i niskih temperatura imaju manje gostiju. Mi znamo da narod iz Foče ne može da si priušti naše pivo, ali se trudimo kad su neke manifestacije da ih počastimo besplatnim pivom.“
I da ih nauče što je dobro pivo, pa i što je pivo uopće. U Foči, naime, nikad nije bilo pivovare. Istražio je to Boban, pitao i u muzeju i zaključio da slobodno može svoju pivovaru nazvati „prvom fočanskom pivarom“. Nikada tu nije bilo pogona za proizvodnju pjenušave tekućine. A i šta će im. Foča je bila grad sa prepoznatljivom arhitekturom tipičnog bosanskohercegovačkog šehera u orijentalnom duhu s 18 mahala, 17 gradskih islamskih bogomolja, te čaršijom, gdje su se ranije dešavala sva privredna dešavanja u gradu, kaže internetska enciklopedija i dodaje da je tamošnja Aladža džamija najsavršeniji arhitektonski spomenik osmanskog doba u ovim zemljama. Barem je bila.
„Što bismo trebali vidjeti u Foči?,“ pitali smo naše domaćine u rafting kampu Stari dud. „Ništa,“ odgovorili su kratko. Potvrdio je to i naš majstor pivar Boban, dodavši da je čaršija devastirana divljim dogradnjama, a sve drugo što je vrijedilo uništio je zub vremena. „Ovdje je lijepa samo priroda,“ dodaje Boban, u što smo se i sami uvjerili, jer nacionalni park Sutjeska s Tjentištem i spomenikom slavnoj bici iz Drugog svjetskog rata, prašumom Peručica, jezerima, barama, Maglićem, kao najvišim bosanskohercegovačkim vrhom, vodopadom Skakavac i svakojakim drugim čudesima, zaustavljaju dah, a kanjoni Drine, Tare i Pive još pojačavaju čaroliju. Međutim, naglašava i da je prometna infrastruktura tako loša da se strani turisti gube po vrletima krševite Hercegovine i šumovite Bosne a kad skoče na izlet u nedaleku Crnu Goru toliko se nauživaju adrenalinskog sporta na drndavom drumu, da im ne treba zip line u Plužinama i tako uštede dvadeset eura, što je i inače bezobrazna cijena za tu zanimaciju. „To je magistralna prometnica koja povezuje glavne gradove dviju država, Sarajevo i Podgoricu, a turisti u očaju pitaju kako će doći do magistralne ceste, jer ih je navigacija dovela na ovaj poljski put pun vododerina.“ Čuli smo i da je tih ciglih petnaest kilometara do crnogorske granice zapravo moneta za potkusurivanje i da političarima služi za kupovanje glasova pred izbore…
Da je cesta grozna uvjerili smo se i sami, ali pustimo to, ovdje smo zbog raftinga i zbog Bobanova piva za raftere. Kako one u raft kampovima, trako i one u gradu. „Osim ovog restorana, naše se pivo toči u Hemingway Pubu i tu je odlično prihvaćeno sve, osim cijene, iako je gazda išao s minimalnom zaradom,“ otkriva Boban. Malo točeno pivo tu stoji dvije i pol marke, a u raft kampovima, gdje proizvođač ne može utjecati na cijenu, malo flaširano košta tri i pol marke.
Tako je barem u našem kampu Stari dud, koji je najbliži Foči, pa samim tim nudi i najdužu dionicu raftinga, preko trideset kilometara, točno osamnaest Tarom i petnaest Drinom. Tu nas je na ulazu u restoran dočekala tabla koja uz slogan Misli globalno, pij lokalno, preporučuje domaće craft pivo Raft Pale Ale. „Odlično,“ pomislio sam, „barem neću na sraz s Bobanom doći neobrazovan“. „Odlično,“ rekao sam i malo poslije, kad sam potegao prvi gutljaj. „To vam je pivo nefiltrirano i zato ima talog na dnu boce,“ oprezno je objasnila mlada gazdarica Vanja, a ja sam zainteresirano šutke pratio i potvrdno klimao glavom, ne htijući odati da je ta primjedba bila savršeno nepotrebna. Pohvalio sam takav pristup, kao što sam pohvalio i odličnu domaću hranu, uključujući sjajno janjeće pečenje, savršen pogled na okolicu, solidan smještaj i zanimljivu maminu zbirku unučića – bočica alkoholnih pića.
Osim pale alea po imenu Raft, napravljenog „bez jakih aroma i s manje slatkoće, kao pivo, koje će pivopije odgojene na industrijskom lageru polako prevesti u svijet crafta“, tu je zatim Raport, porter, koji u nazivu krije riječi Raft i Porter, a „ime mu paše i zato što nakon popijenih par tih malo jačih piva, morate na raport“. Treće pivo u ponudi zove se Don Vito Orangeone, i to je američko pšenično pivo začinjeno korom naranče, te hmeljevima Cascade i Citra. Sva piva imaju odlično riješene etikete, koje po Bobanovim idejama crta „drugar, koji je završio likovnu akademiju.“
Rafting kampovi, kojih će uz Drinu na Be-Ha strani, dakle do Šćepan Polja, do iduće godine, kada završi gradnja nekoliko onih u nastajanju, biti točno 22, a na crnogorskoj strani ih također ne fali, ne samo da nude craft pivo, nego i ugošćuju susrete kućnih pivara. Raft brewery nema kapacitet da zadovolji potrebe svih kampova, pa se njihovo pivo, što točeno, što flaširano, za sada nudi u njih šest.
Pivo se kuha u selu Trnovače, par kilometara od grada i trenutno se priprema registracija pivovare kao poljoprivredne zadruge, no za finiširanje registracije Boban čeka da lokalna vlast asfaltira makadamsku prilaznu cestu. Do tada računi idu preko kolege koji ima pivaru, jer „svi crafteri međusobno odlično surađuju“. No, Boban će to morati napraviti što prije, jer slijedeći korak u širenju posla je „osvajanje“ Jahorine.
Što se tiče novih vrsta piva, nedaleko Tjentište i Sutjeska prejaki su motivi da bi ih se moglo ignorirati, pa će se uskoro pojaviti i pivo sa spomenikom bici na Sutjeski na etiketi. U pripremi je i jedan amber ale začinjen citrom, a plan je da portfolio sadrži šest vrsta, od čega bi četiri bile stalne, dok bi se dvije rotirale. Među njima bit će i jedan naročit kuriozitet, pivo skuhano s vodom iz rijeke Pive. „Rijeka Drina nastaje kod Šćepan Polja spajanjem rijeka Tara i Piva. Osmislili smo projekt za pivo, vjerojatno amber ale, ili nešto slično, za koje ćemo zahvaćati vodu iz rijeke Pive, te ćemo praviti pivo od Pive,“ poentira Boban otpijajući dugačke gutljaje Raporta, svog omiljenog brenda, koji je i mene osvojio na prečac. Sada, dok zaokružujući ovu priču utvrđujem gradivo, moram dodati da ne samo da ostajem kod ocjene da je porter sjajan, nego je još malo i podebljavam.
Fotografije Vlatka Daněk
