Najljepše na domaćoj craft sceni je to što svaka mala pivovara priča po jednu sjajnu lokalnu priču i što je svaka po nečemu unikatna. Pivnica i pivovara Mlinarica na zagrebačkom Ksaveru, na primjer, ušla je u pučku predaju kako domaćom hranom na žlicu, tako i roštiljem, a ukusni obroci ovdje se zalijevaju odličnim domaćim pivom.
I ove godine učinjen je novi iskorak u vidu suradnje s pivnicom Mlinarica, koja je točila svoj svijetli lager i raženi pale ale, ali se pobrinula i za večeru, skuhavši odličan grah, te ponudila ukusne kiflice. Za razliku od svih drugih zanatskih pivara, Mlinarica je na Pivkanu imala i svoje predstavnike, pa su pali i neki dogovori oko predstavljanja na našem portalu.
Ovi reci ispisani su na našoj stranici sredinom prosinca 2016. godine u reportaži s posljednjeg Pivkana, slavnog festivala dobrog piva, koji je pivski veteran Neven Pufnik Puf priređivao u zagrebačkom Češkom domu. Pivkan je te godine omanuo i više se i nije vraćao prepustivši taj prostor drugačijim festivalima, samo je godinu dana kasnije održano jedno komemorativno izdanje, a Mlinarica, koja je tada u svojoj etabliranoj obiteljskoj pivnici na pola puta između Gupčeve zvijezde i Mihaljevca tek počela praviti domaće pivo i točila ga uz nadaleko poznate domaće obroke, u međuvremenu je izrasla u respektabilnu craft pivovaru koja je do sada skuhala sedamdesetak različitih vrsta piva. Iako je već prvo njihovo pivo osvojilo naša žedna grla, te smo načelno dogovorili posjet, do njega je trebalo proći dugih šest i pol godina.
Mlinarica rastura s gablecima, Restoran u kojem se dobro jede – to su novinski naslovi koji su u međuvremenu izvijestili o njihovoj ponudi, i ima ih popriličan broj, jer je ovaj lokal, u kojem se obično traži mjesto više, zadobio lijepu medijsku pozornost. Evo napokon i nas da tim tekstovima dodamo pohvalu tekućem dijelu ponude, odnosno da opišemo lokal u kojem se dobro pije.
Na ulazu nas je dočekao Edi Jendrić, koji je u obitelji zadužen za vođenje pivovare i odmah nas vodi u obilazak proizvodnog pogona, gdje zatičemo sljedeće poznato lice, majstora pivara Dimitra Jovanovskog, kako flašira novu šaržu american pale alea. „Ovaj dio u funkciji je od početka, a ovamo smo se proširili i to je fizički kraj mogućih proširenja,“ pokazuje Edi. „Još nismo dosegli maksimalan kapacitet proizvodnje, a kada se to desi, moramo razmišljati o novoj lokaciji,“ najavljuje. I zaista, sve je puno. Na parkiralište više ne stane ni bicikl, a i dobar dio ulice koriste njihovi gosti za parkiranje, jednaka užurbanost vlada u restauraciji, na šanku, te na zatvorenoj i otvorenoj terasi.
„Kada su roditelji Ivica i Sanda 1998. godine pokrenuli ovaj obiteljski ugostiteljski posao, bilo je to skromno,“ počinje Edi priču o danas kultnom lokalu. „Ovaj dio gdje sjedimo nije postojao, a unutra je bilo samo devet stolova. Prvih mjeseci nije se posluživala hrana – kuhinja je postojala, ali nije bila u funkciji. No, kako se pokazalo da je otvaranje restorana bila dobra odluka, jer je stalno bilo puno, morali smo proširivati.“
Od početka je naglasak bio na domaćoj hrani i na ugodnoj atmosferi s klasičnim pivničkim interijerom – masivnim drvenim stolovima i klupama, a redoviti gosti do danas su susjedi i stanovnici okolnih kvartova, a često navrate i namjernici, te sve više poklonici dobrog zanatskog piva.
NA SCENU DOLAZI CRAFT PIVO
Edi je 2013. godine, dakle u vrijeme kada se pripremao bum craft pivarstva, počeo kuhati pivo u dvorištu a pomagali su mu prijatelji koji su bili i prvi kušači njegovih uvaraka. Bili su jako dobri, pa dvije godine kasnije Mlinarica kreće s ponudom domaćeg piva, skuhanog na slobodnim kapacitetima jedne male pivovare, a još jednu godinu nakon toga instalirana je oprema za kuhanje, koja se sastoji od austrijske varionice i slovenskih tankova kapaciteta 8.000 litara, i počinje raditi vlastita pivovara. Krenulo je s lagerima, svijetlim (Czech style lager) i crnim (schwarzbier Black Widow), pa bečkim (Vienna lager), a onda stiže raženi ale (rye pale ale, od mušterija šaljivo nazvan Rajko), koji je širom otvorio vrata portfoliju piva gornjeg vrenja. Stalnu ponudu uz prva tri piva, čine još American pale ale i Bitter Kiss, a ostalo su sezonski specijali i limitirane edicije, ukupno oko sedamdeset do sada skuhanih piva. Sve do najnovije serije koja priča priču o američkom divljem zapadu i započela je nedavno promoviranim american strong aleom Billy the Kid, a nakon pet, šest brendova u raznim američkim stilovima, završit će krajem godine.
Prvih par godina pivo se prodavalo samo u domicilnoj pivnici Mlinarici, a onda u još nekoliko lokala i to samo točeno do 2020. godine i pandemijskog lockdowna, odnosno potpunog zatvaranja svih ugostiteljskih lokala. „Mi smo tada već imali punilicu boca, ali je zbog stalnog rasta posla nismo uspjeli staviti u funkciju, a kada su lokali zatvoreni, počeli smo puniti pivo u boce,“ objašnjava Edi.
Kad je krenulo flaširanje javila se potreba za etiketom, a to znači likovnim rješenjima, a ono se ponudilo samo od sebe – u neposrednom je susjedstvu živio punac virovitičkog „dizajnera, autora stripova, ilustratora i samohranog umjetnika“ Davora Schunka, pa je logično izbor pao na njega i on potpisuje dizajn svih etiketa pivovare Mlinarica. „Davorom punac je živio evo u toj kući prek puta, pa je prije dolazio tu stalno, a onda je odselio u Zapruđe. Znali smo da je crtač stripova i ilustrator, pa smo se odlučili na suradnju s njim.“
POSVETA VODENICAMA NA KRALJEVCU
A zašto se pivnica zove Mlinarica? Zato što se dio grada iznad Ksavera – cesta i naselje na južnim obroncima Medvednice, od Mihaljevca do Šestina u gradskoj četvrti Podsljeme, zove Mlinovi, a tako se zove zbog vodenica koje su nekad postojale na potoku Kraljevac. „Još su ostala sačuvana dva mlina, jedan na Okrugljaku, a drugi mislim u Gračanima,“ kaže Edi, dodajući da je nekad iznad Mihaljevca, prema Malinovom parku, postojala „Stara Mlinarica“, također kultno mjesto svog vremena. Početkom sedamdesetih godina je to mjesto bilo tako popularno, da su tu snimljene neke scene poznatog filma Kužiš stari moj, ekranizaciji slavnog romana Zvonimira Majdaka. U zanimljivosti oko pivnice Mlinarica valja ubrojati i fakat da obitelj Ivice Jendrića ugostiteljski posao vodi u ulici Matije Jandrića, no osim što je zgodna koincidencija, ta podudarnost nema nikakvih dubljih korijena, niti bliskih veza.
S obzirom na poslovično dobru kuhinju, najveća gužva je u vrijeme gableca na koje dolaze ne samo oni zaposleni u okolnim firmama, nego i ljudi iz grada. Mjesto je lako dostupno, od trga se tu dođe za petnaest minuta, blizu je tramvaj i autobus, a uz pivnicu je prostrano parkiralište. Često priređuju fešte za razne prigode, od krstitki, prve pričesti i krizme do raznih jubileja, a bogme i karmina, jer Mirogoj je doslovce preko puta.
Mlinaričina piva se osim u samoj pivnici toče u više zagrebačkih kafića, dok se flaširano može kupiti u nizu specijaliziranih pivskih dućana u Zagrebu, a uskoro i šire od glavnog grada. Na pivske festivale kojih je sve više po cijeloj Hrvatskoj idu sve manje, jer je posla u pivnici toliko da nema snage za dodatne aktivnosti. Širenje je također opcija, ali konkretnih razmišljanja o tome još nema, jer su sve snage – uz Edija, tu su roditelji i dva brata – angažirane na zadovoljavanju sve većeg interesa gostiju i zadržavanju visoke razine kvalitete na koje su svoje klijente naviknuli. A uskoro kreće i priprema za ljeto u kojem na svoje dolaze ljubitelji njihovih kiselih piva iz serije Duality odležanih u drvenim bačvama od slavonskog hrasta, koje uzimaju od lokalnog vinara iz Šestina, a iz drveta dolazi i linija Mixed fermentation sour beers... i ima toga još, ali zar nije bilo dosta?
Foto M. Pejić, Vlatka Daněk i Mlinarica
